Dugo vremena Berlinski zid je predstavljao ne samo fizičku granicu izmedju Istočnog i Zapadnog Berlina, nego je bio simbol dva svijeta: jednog koji je bio slobodan i drugog koji je bio iza "željezne zavjese".
Ali, kako je taj zid uopšte nastao? Berlin je nakon Drugog svjetskog rata bio podijeljen na 4 okupacione zone. Četiri godine kasnije, 1949. Istočni Berlin, odnosno sovjetska okupaciona zona, postao je glavni grad novostvorene Njemačke Demokratske Republike. Zapadni Berlin i dalje je ostao pod kontrolom Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske.
U to vrijeme bilo je sasvim uobičajeno da Berlinci žive na istoku, a rade u zapadnom dijelu grada, i obrnuto. Svakog dana, pola miliona ljudi slobodno je putovalo iz socijalizma u kapitalizam i nazad. Sve to je zaustavljeno 13. augusta 1961. Tokom samo jedne noći, zatvorena je granica izmedju dva dijela Berlina. Slijedećeg jutra, na hiljade ljudi nisu mogle da predju u drugi dio grada, ceste su blokirane bodljikavom žicom, ulice prekopane, vojska izvedena napolje u punoj ratnoj spremi. Ali, najvidljivija i najbolnija granica bio je dug i visok zid koji je razdvajao Berlin na dva dijela.
Zašto se to dogodilo? Zato što je Berlin bio trn u oku Sovjetskom Savezu i istočnonjemačkom režimu. Ljudi i sredstva odlivali su se sa komunističke strane kroz tako prohodnu granicu, a ideologija slobodnog tržišta prelivala se sa zapada. Za Istočnu Njemačku to je predstavljalo duboko destabilizirajući faktor. Nakon konsultacija sa Moskvom, istočnonjemačka vlada je odlučila da zatvori granicu.
Prvih dana, ljudi su se okupljali sa obje strane linije podjele. Ali, bilo kakav pokušaj da se ta linija predje bio je spriječen od istočnonjemačke vojske i policije. Zapad je bio bijesan. Napetost u gradu je rasla i sve je to dovelo do takozvane Berlinske krize, jedne od najkritičnijih konfrontacija Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država.
28. oktobra, američki vojni džipovi, buldožeri i tenkovi krenuli su iz Zapadnog sektora ka Brandenburškoj Kapiji, s namjerom da poruše barijere. Ali, ka njima su krenuli sovjetski tenkovi. Bio je to vrhunac krize. Cijelu noć, tenkovi su stajali sa cijevima uperenim jedni prema drugima. Ujutro, mašine su se povukle. Postalo je jasno: zid ostaje.
Berlinski zid je postao simbolom Hladnog rata. U početku ga je činila uglavnom bodljikava žica. Linija podjele išla je preko trgova, mostova, ulica, čak i preko zgrada. 1962. godine podignut je još jedan, paralelni zid, duž zone razdvajanja sa istočne strane. Zvali su to Alejom smrti, jer je bila puna rovova, nagaznih mina i drugih prepreka. Kasnije, 1975. podignut je sasvim novi zid, od 45 hiljada cementnih blokova.
Stajao je na tom mjestu tačno 20,315 dana. Stotine ljudi poginle su u pokušajima prebjega sa istočne na zapadnu stranu. Zapad nikad nije odustao od prava Berlina da bude slobodan. Berlinci nikad neće zaboraviti riječi američkog predsjednika Johna Kennedy-a kad ih je posjetio u Berlinu 1963. godine:
- Ich bin ein Berliner.
A 1987., takodje iz Berlina, svijet je čuo još jedan čuveni govor, u kojem se predsjednik Ronald Reagan obratio tadašnjem sovjetskom lideru:
- Mr. Gorbachev, open this gate.
Dvije godine kasnije, Berlinski zid je srušen, a vlada Istočne Njemačke je, iznenada, otvorila granice.
Dvadeset godina kasnije, tokom proslave 20-godišnjice rušenja zida, američki senator Ben Cardin je ovako govorio novinaru Glasa Amerike:
- Berlinski zid nije razdvajao samo grad i državu. On je razdvajao cijeli kontinent. On je bio simbol podjele, simbol kršenja ljudskih prava od strane totalitarne vlasti. Ljudi su gubili živote pokušavajući da ga predju. Kad je pao prije 20 godina, muslim da je time pokazao nadu za sve ljude ovog svijeta. Za mene on ostaje simbol koji nikad ne treba da zaboravimo.
Ideja da je padom Berlinskog zida izmijenjen svijet, nikad nije bila osporena. Simbol podjele je nestao po volji ljudi. Sloboda je ostvarila još jednu pobjedu.
