„Ukrajinska grkokatolička crkva nastala je u određenom istorijskom kontekstu. Zato ona u mnogočemu dijeli određene vrijednosti, sadržaj i tradiciju sa drugim lokalnim hrišćanskim crkvama, a opet u određenim aspektima je specifična, neponovljiva i autentična“, kaže za Glas Amerike paroh ove crkve Miroslav Krnješin, dodajući da mnogi koji se susreću sa ovom crkvom ponekad možda malo znaju o hrišćanstvu i o istorijskim procesima koji su se odvijali na drugim prostorima kao što je to, recimo, u Ukrajini.
„To ponekad stvara određene netačne konotacije ili čak predrasude. Ukrajinska grkokatolička crkva, čijoj tradiciji pripadamo, potiče od pradavne ukrajinske pravoslavne crkve tj. Kijevske, a kasnije i Lavovske, mitropolije koja je 1596. godine napravila ujedinjenje sa Svetim rimskim prijestoljem i na taj način obnovila zajedništvo sa Zapadnom crkvom, koje je prekinuto raskolom u 1054. godini. Budući da je u punom jedinstvu sa Petrovim prijestoljem, naša crkva je katolička, ali to ne znači da je rimokatolička, a ujedno je i pravoslavna, jer je sačuvala sve svoje izvorno pravoslavno liturgijsko i teološko bogatstvo“, ističe paroh Krnješin.
On objašnjava da se zapravo radi o jednoj tradicionalnoj pravoslavnoj crkvi koja je u potpunom jedinstvu sa rimokatoličkom crkvom i drugim sličnim istočnim katoličkim crkvama koje, takođe, nisu rimokatoličke.
„To je posebna predivna dimenzija Katoličke crkve – potpuno euharistijsko zajedništvo u različitosti. Ovaj termin 'grkokatolik/grkokatolički' nastao je kasnije, tj. 1772. godine kada je Zapadna Ukrajina ušla u sastav Austrijskog carstva. Od tog perioda naša Crkva nosi taj naziv, ali on možda ne pokazuje u cijelosti ono što mi zapravo jesmo“, objašnjava Krnješin.
Banjalučka parohija postoji više od 100 godina
Nakon dolaska prvih doseljenika iz Ukrajine na ove prostore osnovane su i prve parohije 1900. godine u Prnjavoru i Derventi, a 1906. godine u Staroj Dubravi i to zahvaljujući intervenciji tadašnjeg mitropolita u Ukrajini Andreja Šeptickog koji je najzaslužniji za očuvanje ukrajinskog identiteta na ovim prostorima.
Tek 1910. godine osnovana je Banjalučka parohija sa sjedištem u Kozarcu koja je obuhvatala vjernike nastanjene na teritoriji Banjaluke, ali i sadašnjih opština Laktaši, Gradiška i Prijedor. Zemljište u Banjaluci kupljeno je 1930. godine gdje je godinu dana kasnije osveštana i prva crkva koja je srušena 1944. godine prilikom bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.
Današnji hram građen je nedavno. 1998. godine je postavljen i osveštan temelj crkve i parohijskog doma, a sa daljim radovima na hramu se nastavilo 2008. godine.
Ukrajinska grkokatolička crkva trenutno u BiH ima deset parohija sa 18 hramova i kapelica. Ovih deset parohija ulaze u sastav Grkokatoličkog vikarijata u BiH u kojem djeluje sedam sveštenika. Na teritoriji Vikarijata djeluju i monahinje Vasilijanke i Služebnice, a bosanskohercegovački Vikarijat je u sastavu Križevačke eparhije koja u sebi okuplja vjernike grkokatolike Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Paroh Krnješin ističe da su ratna zbivanja u BiH uveliko uticala na broj Ukrajinaca na ovim prostorima. Mnogi su, tražeći mir i egzistencijalnu sigurnost, BiH napustili u vrijeme rata, ali i tokom finansijske poslijeratne krize.
„U Banjaluci danas ima tristotinjak porodica. Prema posljednjem popisu u BiH Ukrajinaca ima 3000, a prema procjeni sveštenika sa terena taj broj realno je negdje oko 4000-4500. Najveći broj je koncentrisan u banjalučkoj regiji“, kaže Krnješin koji dodaje da je saradnja sa Gradom pozitivna, te da su institucije prema svojim mogućnostima podržavale gradnju hrama u Banjaluci.
„Banjalučkom parohijom upravljam od 2001. godine i do sada se nikada nisam susreo sa nekakvim neprijatnim iskustvom u komunikaciji s gradskim institucijama, već naprotiv. Da li ima prostora za još bolju saradnju? Bez sumnje. Smatram da Grad ne želi getoizaciju naše vjerske i nacionalne manjine“, kaže paroh Krnješin.
Čuvanje tradicije
U doba ekspanzije informacionih tehnologija i brzog načina života, mladi Ukrajinci, prema riječima paroha Krnješina, ipak, u svojim zajednicima njeguju običaje, tradiciju i kulturne vrijednosti. Tome doprinose i mnogi programi i edukacije, poput “Ukrajinske ljetne škole Andrej Šepticki” u Prnjavoru koja je svakom zainteresovanom školarcu pružila osnovna znanja o svojoj postojbini.
„Nažalost, mladi su suviše 'neiskusni' te uvijek postoji opasnost od štete koju im informacione tehnologije mogu donijeti – gubljenje doticaja sa realnošću, izolovanost, asocialnost, podložnost manipulaciji ili čak ovisnosti. Puno toga je štetnog i lošeg. Ali, takođe, informacione tehnologije nam daju određene prednosti u komunikaciji. Na nama starijima je da ova sredstva učinimo sredstvom komunikacije sa mladima, ali, takođe, da ih sačuvamo od svih štetnih uticaja ili posljedica koje one mogu donijeti. U našem Vikarijatu imamo i mlađih sveštenika tako da pokušavamo u naš pastoral uključiti i raspoloživa moderna sredstava za komunikaciju“, kaže paroh Miroslav Krnješin, ističući da je mladima potrebno otvoriti i izvornu stranu čovjekove prirode, koju često ova moderna sredstva ili moderan način života potiskuju.
„Osim aktivnosti u parohijskim zajednicama na nivou Vikarijata mladima pružamo nekoliko aktivnosti tokom kalendarske godine. Svakog mjeseca organizujemo jednodnevne Susrete mladih. Tokom ljetnih raspusta organizujemo višednevne Duhovne vježbe, Ljetne škole za djecu od 7 do 12 godina, te za starije. Na ovaj način djeci i mladima osim određenog znanja želimo dati mogućnost da iskustveno dožive zajedništvo s drugima, da se otvore prema drugima, da se socijalizuju, da odbacuju predrasude i komplekse“, objašnjava Krnješin.
Iako hram u Banjaluci još nije u potpunosti završen, to ne sprječava pripadnike ukrajinske zajednice svih generacija da se okupljaju i sačuvaju običaje od zaborava. Jedan od najljepših običaja je okupljanje za zajedničkom 'trpezom ljubavi' poslije bogosluženja. Nedjeljom je to uglavnom zajednička kava ili čaj, a za Božić i Uskrs zajednički doručak.
„Mnogima se to sviđa. Imam osjećaj da se dobar dio našeg društva svjesno ili nesvjesno okrenuo ili našao u izolaciji. Otuđio se od bližnjih, od brata i sestre, od drugog čovjeka. Čovjek nije stvoren za samoću, usamljenost i izolaciju. Čovjeku je potreban Bog i potreban mu je drugi čovjek. Zato kad se čovjek u svom tjelesnom, a tim više u duhovnom životu izoluje onda je osuđen na propadanje i smrt. Zato je ovaj model davnohrišćanske gozbe ljubavi veoma djelotvoran lijek za čovjeka modernog društva“, objašnjava paroh „Plave crkve“.
Osim parohije, u Banjaluci, takođe, djeluje i ukrajinsko udruženje „Taras Ševčenko“ koje okuplja Ukrajince, ali i druge ljubitelje i entuzijaste s ciljem očuvanja folklorne i kulturne tradicije ukrajinskog naroda.
„Mi sebe doživljavamo ravnopravnim građanima naše Banjaluke, te samim tim imamo želju da u svemu što je u našim mogućnostima doprinosimo našoj banjalučkoj zajednici. Onako lično, volio bi da približimo Ukrajinu našoj Banjaluci i Banjalučanima, ali, takođe, i da naš Grad i naše građane predstavimo u najljepšem svijetlu u Ukrajini“, kaže za kraj paroh Miroslav Krnjašin.
