Covjek od davnina sanja o besmrtnosti ili barem o pobjedjivanju starosti i bitnom produzenju zivota. U knjizi Long For This World: The Strange Science of Immortality (Zudnja za ovim svijetom: Neobicna znanost o besmrtnosti) Jonathan Weiner bavi se upravo tim temama; ne samo pitanjem je li dulji zivot moguc nego i pitanjem - je li on pozeljan.
Nista u prirodi nije vjecno, ali neke skoljke zive stoljecima, a slatkovodna hidra, mala i jednostavna zivotinja, moze vrlo dugo zivjeti, barem dok ne presusi jezero ili bara.
Mozemo li i mi? Weiner kaze da su ljudi oduvijek o tome razmisljali, da je covjeka oduvijek ta zelja opsjedala:
"Tvorbene price tolikih civilizacija govore o tome, kako postici besmrtnost. Adam i Eva i jabuka i kineski carevi i Gilgames u Babilonu i Grci i Heraklo... svi su oni pokusavali isto – pobijediti smrt jer, na neki nacin, to i jest za nas, smrtnike, primarno."
Weiner kaze da su pitanjem “vjecne mladosti,” u njihovoj srednjoj dobi, okupirani bili i neki dobro poznati pojedinci:
"Sigmund Freud pa pjesnik William Butler Yeats, obojica su se podvrgnula kirurskim zahvatima kako bi mladi i muzevni bili i u svojim starijim godinama. Yeatsa je kirurska intervencija posebno ozivjela. Ne samo da je sacuvao izrazitu muzevnost (u Dublinu i okolici i zvali su ga “gland old man”), vec je i njegova poezija cvjetala."
Freud je imao manje srece i uspjeha. “Otac psihoanalize” izbjegavao je govoriti o svojoj operaciji.
Znanstvenici, kaze Weiner, nisu sigurni za koliko je moguce zivot produljiti, a ne slazu se ni po pitanju koji je za to najbolji nacin. Neki svoja istrazivanja fokusiraju na zasebne probleme starenja kao sto su rak, Alzheimerova bolest i srcana boljenja, dok drugi razloge starenju tijela traze na stanicnoj razini.
Tijekom zadnjih sto godina, ljudski se zivot bitno produljio i covjek danas, u prosjeku, zivi nekoliko desetljeca dulje nego sto su njegovi prapradjedovi. Danas je sve vise onih koji dozive stotu.
Vecina ipak ne zivi puno dulje od 80 godina, a stogodisnjaci cine tek mali dio populacije.
Duzi zivotni vijek, pise Weiner, vec stvara drustvene napetosti za 21. stoljece – mladi protiv starih po pitanju poreza, javnih troskova, dizanja dobnih granica za mirovinu, u Evropi i drugim zemljama.
Kako se nositi, pita on, s eksplozijom stanovnistva ako parovi daju bebe koje ce zivjeti sto godina? I kako ce dulji zivotni vijek utjecati na drustva opterecena bremenom starih i zlih vladara?
"Zamislite samo da je Mao Tse-Tung imao dodatnih 50 ili 60 godina zdravog zivota. Ili Staljin? Ili da se Hitleru pruzila prilika za ostvarenje njegovog tisucljetnog Reicha? Nocna mora, priznat cete, strava!"
Bi li dramaticno produljenje ljudskog zivota bilo krsenje prirode? Ne nuzno, odgovara Weiner.
"Kad bismo za sebe mogli smisliti ono sto imaju skoljke i hidra i njihove tajne prenijeti na sebe, to se ni po cemu ne bi razlikovalo od onoga sto vec cinimo kad se cijepimo protiv gripe ili kad za dulji, zdraviji, sretniji zivot vjezbamo. Nije moguce dati posve jasne odgovore."
Najtezi problemi jos nisu pred nama, kaze Weiner, jer ni znanstvenici, koji zele produljiti nase zivote, jos nisu postigli prizeljkivane rezultate.
Vjecni zivot ostaje san, predmet mita i fantazije. Vecina znanstvenika nada se da moze dodati tek skromnih 20, 30 godina prosjecnom trajanju zivotnog vijeka. Oni najoptimisticniji nadaju se stotinama godina, dok skeptici kazu da smo mozda vec dosli do maksimuma.
