Što nam prvo dolazi na um pri spomenu imena blues-rock vokalista i gitarista Georgea Thorogooda i njegova benda The Destroyers? Thorogoodova “Bad To The Bone,” naravno, s istoimenog albuma, iz 1982., koja je od Thorogooda i napravila zvijezdu tijekom blues-rock booma 80-ih godina, zatim “Move It On Over,” Hanka Williamsa, “Who Do You Love,” Bo Diddleyja, te “One Bourbon, One Scotch, One Beer,” Rudyja Toombsa, koju je Thorogood snimio 1977., jedanaest godina poslije John Lee Hookera. Nismo od njih umorni ni nakon više od 30 godina! Toliko su, otprilike, i Thorogood i njegov bend već skupa, u studiju, još više izvan njega, na turnejama, što, sada 61-godišnji, Thorogood još uvijek preferira. Svoj prvi album - “George Thorogood & The Destroyers” – izdali su 1977. godine. Na njemu je i bila “One Bourbon...” kao i materijal nekolicine legendarnih bluesmena - Roberta Johnsona, Elmorea Jamesa, Bo Diddleyja. Otada, bend je prodao više od 15 milijuna albuma diljem svijeta, a i povećao se zadnjih godina – uz originalne članove - bubnjara Jeffa Simona i basista Billa Blougha, u njemu je, od 1999., i teksaški gitarist Jim Suhler, a od 2003. i saksofonist iz Memphisa Buddy Leach.
Blues glazbenicima koji su njega inspirirali i zahvaljujući kojima je počela i njegova rock karijera Thorogood je i posvetio svoj novi, 17. studijski album - “2120 South Michigan Avenue.” Njegova prva je – “Going Back”...
From 1956 to 1965, pjeva Thorogood, Mississippi Delta found a home on Chicago’s deep South Side.
“Going Back” su zajedno napisali Thorogood i producent albuma, također bubnjar i vokalist, Tom Hambridge, dobitnik prošlogodišnjeg Grammyja za skladanje i produkciju albuma “Living Proof,” Buddyja Guya.
S preostalih 12 skladbi, Thorogood pozdravlja svoje mentore, “arhitekte modernog bluesa i rock-and-rolla” – Chucka Berryja, Bo Diddleyja, Muddyja Watersa, Howlin’ Wolfa, Buddyja Guya, Willieja Dixona, Little Waltera, Sonny Boy Williamsona. Thorogood i Destroyersi su svirali s mnogima od njih i od njih učili i vlastiti zvuk bluesom nadahnutog rocka gradili uz glazbeno vođenje tih umjetnika koji su, svi odreda, snimali za Chess. To objašnjava i naslov Thorogoodova albuma – 2120 South Michigan Avenue. Na toj je adresi, u Chicagu, jednoj od najslavnijih adresa u cijeloj američkoj pop-povijesti, bila, za svog zlatnog razdoblja – od otprilike 1956. do 1965. - legendarna diskografska kuća Chess Records, brace Leonarda i Phila Chessa. Specijalizirala je R&B, soul, gospel, rani rock, povremeno izdavala i jazz, ali najpoznatija je bila po svojim blues izdanjima.
Njen je katalog Thorogood otkrio još kao tinejdžer, u rodnom Wilmingtonu, u saveznoj državi Delaware. Naime, čuo je Rolling Stonese i njihovu, instrumentalnu, “2120 South Michigan Avenue,” kojom su Stonesi ovjekovječili tu lokaciju. Stonesi su ga, dakle, usmjerili na Chess, pisao im je, poslali su mu katalog i njegov je život, kako sam kaže, zauvijek bio promijenjen. Prva ploča Stonesa koju je, kao 15-godišnji dečko, sebi kupio, bila je 12x5; na njoj je i bila “2120 S. Michigan Avenue,” snimljena upravo na toj adresi, za njihove prve američke turneje, 1964. godine.
U zgradi u kojoj su nekad bili studiji i uredi Chess Records danas je Blues Heaven Foundation, zaklada koju je osnovao Willie Dixon. A bez spomena Dixona, kojega zovu i “pjesnikom laureatom bluesa” i “ocem modernog Chicago bluesa,” ne bi bilo moguće ni govoriti o Chess Records, jer njegov je doprinos bio ogroman – napisao je hitove za mnoštvo umjetnika koji su snimali za Chess, bio producent njihovih albuma i, kao session basist, snimao s mnogima, od Chucka Berryja do Muddyja Watersa, Howlin’ Wolfa i mnogih drugih te bio presudna karika između bluesa i rock ‘n rolla.
Thorogood i njegovi Destroyers odužuju mu se sa četiri – jednu, “Willie Dixon’s Gone” (Dixon je umro 1992.) napisali su opet Thorogood i producent Hambridge u suradnji s nešvilskim skladateljem Richardom Flemingom, (...the good times ain’t as good as they used to be, whiskey ain’t as strong, and the blues ain’t as blue since Willie Dixon’s gone...), a tri su Dixonove – “My Babe,” hit Little Waltera, “Spoonful,” hit Howlin’ Wolfa, i “Seventh Son,” koju je za Chess prvi snimio Willie Mabon, 1955. godine. Na 2120 S. Michigan Avenue, živahna verzija Thorogooda i Destroyersa...
Jedna od Thorogoodu najvažnijih na albumu samonaslovljena je Bo Diddleyja; u jednom je intervjuu nedavno rekao “ne možeš je samo imitirati ili interpretirati, moraš je znati pošteno odraditi.” On i Destroyersi mogli bi je i u snu odsvirati...
Thorogoodu i njegovoj ekipi pridružuju se na albumu i dva gosta. U “Hi-Heel Sneakers” – Buddy Guy, koji ju je za Chess i snimio, pedesetih godina, te na usnoj harmonici Charlie Musselwhite, kao u zadnjoj albuma, onoj Rolling Stonesa, koja je u mladom Thorogoodu i probudila interes i otkrila mu divote Chicago bluesa.
Neke od skladbi na albumu 2120 South Michigan Avenue Thorogood & the Destroyers su već puno puta svirali, na koncertima; neke druge nisu nikada, do sada. U svima je osjetna ljubav za materijal i za blues klasike, junake Chessa; svakoj, Destroyersi daju svoj pečat, album je i po zvuku i po stilu Thorogood klasika....