Perić je analizirao nekoliko segmenata rada pravosuđa u BiH od uspostavljanja VSTV-a. On je naveo da je osnivanje VSTV-a na inicijativu međunarodne zajednice bio jedan od najvažnijih koraka u reformi pravosuđa, piše BIRN BiH.
Kako smatra Perić, u tom periodu reforma je davala rezultate, te je “u izvještajima Evropske komisije o napretku BiH od 2005. do 2011. godine istican ‘određeni napredak’”, dok urušavanje pravosuđa počinje sa izborom sadašnjeg sastava VSTV-a.
“Na čelo institucije dolaze članovi sa najnižeg pravosudnog nivoa (osnovnog i opštinskog suda), bez potrebnog profesionalnog i životnog iskustva. Institucija se pretvara u poligon međusobnog sukobljavanja i konflikata u komunikaciji s javnošću”, navedeno je u Analizi, u kojoj stoji i kako sadašnji članovi VSTV-a to više ne bi trebali biti.
Fokusiranje na normu
Konferenciji o stanju pravosuđa u organizaciji Transparency Internationala Bosne i Hercegovine (TI BiH), na kojoj je predstavljena Analiza, prisustvovao je samo jedan član VSTV-a – Goran Nezirović. On je rekao kako se ne slaže s tim da članovi prvostepenih sudova ne trebaju biti u sastavu VSTV-a.
“Radi se samo o tome da tu budu najbolji. Propusti sadašnjeg vijeća ne trebaju biti argument da se sve treba izmijeniti”, rekao je Nezirović, dodavši kako bi bilo neosnovano potpuno isključiti “sudije prvostepence”, koji rade na prvostepenim postupcima.
U nedavnom Izvještaju stručnjaka o vladavini prava u BiH koji je predstavio Reinhard Priebe, također se navodi kako je VSTV sam postao dio pravosudnog problema u BiH.
“Ozbiljni prekršaji pravde postali su očigledni zbog nedostatka liderskih kapaciteta, navoda o politizaciji i sukobu interesa, neefikasne organizacije, nedovoljnog dosega i transparentnosti i, na kraju, zbog neuspjeha u provedbi reformi”, navodi se u Izvještaju.
Model po kojem funkcionira VSTV Perić smatra nedovoljno dobrim jer se prilikom izbora članova ovog tijela bira 11 članova sudija i tužilaca, te dva advokata, što može dovesti do toga da u sistemu ovog regulatornog tijela bude više tužilaca, što dovodi u pitanje standard i nezavisnost sudija.
Perić je u Analizi osim opažanja iznio i svoje preporuke za rješavanje problema. Problem VSTV-a bi se, prema tim preporukama, mogao riješiti ukoliko se regulatornog tijela razdvoji na sudsko vijeće i tužilačko vijeće, pri čemu “advokati ne bi trebalo da budu članovi regulatornog tijela za sudije i tužioce” zbog procesnih uloga koje imaju u sudskim postupcima.
Advokat Nedim Ademović je na konferenciji Transparency Internationala rekao kako u pravosuđe spadaju i notari te advokati i međunarodne organizacije, ne slažući se s tim da advokati ne bi trebali biti dio regulatornog tijela.
“Zašto ne bi i advokati sjedili? Ako sudije i tužioci sjede – što je meni neprihvatljivo – onda mogu i advokati”, rekao je Ademović, dodavši kako smatra da je potrebno razdvojiti regulatorno tijelo na sudsko i tužilačko.
Goran Nezirović je kazao kako nije prihvatljivo da advokati nisu članovi VSTV-a i da je “druga je stvar kako mi to vidimo, ali reći da ne trebaju biti članovi jeste pogrešno”.
U Analizi se navodi kako nije razrađen mehanizam djelotvorne odgovornosti članova VSTV-a za obavljanje dužnosti člana ovog tijela, preporučujući da se “utvrđivanje disciplinske odgovornosti izmjesti iz VSTV-a” i navodeći mogućnost izmještanja u vrhovne sudove.
Disciplinski tužilac Mirza Omerović je kazao kako se slaže s tim da Ured disciplinskog tužioca mora biti zasebno tijelo, posebno zbog ugleda kod građana.
“Potrebno je da Ured bude zasebna institucija. To je bolje nego da bude pri Vrhovnom sudu. Sada je pri VSTV-u i percepcija je da na njega može utjecati krovna institucija pravosuđa”, rekao je.
O disciplinskim postupcima se u Izvještaju Priebea navodi kako se “disciplinski postupci i tijela unutar VSTV-a moraju radikalno mijenjati, zbog toga što su disciplinska vijeća koja donose odluke većinom sastavljena od članova VSTV-a, uzmemo li u obzir da se postupci vode i protiv predsjednika i članova vijeća”.
Perić problem vidi i u načinu praćenja i ocjenjivanja rada sudija i tužilaca, smatrajući da to ima negativne efekte na pravosudni sistem. Kako pojašnjava, “tužioci i sudije su primarno motivisani da ostvare mjesečnu normu, zbog čega nisu fokusirani na kvalitet i najsloženije slučajeve”, što, kako dalje navodi, utječe na to da se krivično pravosuđe bavi bagatelnim kriminalom da bi se iskazala dobra statistika, zbog čega ima sve manje riješenih slučajeva ratnih zločina, korupcije i organizovanog kriminala.
Zbog norme koja je za tužioce bitna zbog ocjenjivanja rada, dobijena je praksa “proizvodnje” optužnica kako bi se prikazali dobri radni rezultati, “pri čemu je cilj dobra statistika, a ne kvalitetan i odgovoran rad”.
“Uspostavljene tužilačke norme i elementi formalnog vrednovanja predmeta stimulisali su biranje lakših tužilačkih slučajeva, a ostavljanje po strani predmeta ozbiljnog i najtežih oblika kriminala”, navodi se u Analizi.
U Izvještaju Priebea stoji kako je kvaliteta mnogih krivičnih istraga vrlo niska, te da tužioci ne procesuiraju i kad postoje dokazi za to.
“Primijećeno je da ne preduzimaju očigledne istražne korake, bez odgovarajućeg opravdanja, posebno u slučajevima koji se bave zločinima na visokom nivou ili su upletene ‘osobe visokog nivoa’”, navodi se u Izvještaju.
U dijelu Analize u kojem su prikazani negativni trendovi u pravosuđu BiH, autor navodi kako je nezavisnost tačka nerazumijevanja u dijalogu pravosuđa i politike.
“Uspostavljene tužilačke norme i elementi formalnog vrednovanja predmeta stimulisali su biranje lakših tužilačkih slučajeva, a ostavljanje po strani predmeta ozbiljnog i najtežih oblika kriminala”, navodi Perić i dodaje kako nezavisnost nije privilegija sudija i tužilaca, već pravo građana.
U preporukama za ovaj dio autor navodi kako je potrebno “novim zakonima jasno definisati isključive i podijeljene nadležnosti nezavisnih regulatora i parlamenta i izvršne vlasti”, pri čemu bi parlament trebao imati ovlaštenje da usvaja izvještaje o radu pravosuđa i u vezi s njima donosi obavezujuće zaključke.
Kao negativan trend navodi se da je pravosudni sistem u vrhu liste po percepciji nivoa korupcije, čemu je doprinijelo “nekoliko krivičnih postupaka koji se vode protiv sudija i tužilaca, više kontroverznih imenovanja na pravosudne funkcije, kao i nekoliko korupcijskih afera u pravosuđu koje su otkrili mediji”.
Iako postoje slučajevi koji su rezultirali podizanjem optužnica protiv sudija i tužilaca, izostala su efikasna suđenja koja bi mogla povratiti povjerenje javnosti u pravosuđe, pri čemu navodi slučaj sutkinje Suda BiH u kojem je Sud BiH prenio u nadležnost Općinskom sudu u Sarajevu, koji je nakon više od godinu dana predmet vratio Sudu BiH smatrajući da nije stvarno nadležan za tu vrstu krivičnog djela. Ovaj slučaj se vodi duže od pet godina.
Problem sudova i potreba za dijalogom
Perić navodi da su sudovi zatrpani starim predmetima, što utiče na njihovu efikasnost. Iako su izvršene izmjene u procesnom zakonodavstvu (skraćeni postupci, sporazum o priznanju krivice, obaveza stranaka da dokazuju činjenice) i eliminisana mogućnost ukidanja presuda po žalbi, što je bio jedan od uzroka dugog trajanja sudskih postupaka.
“Bili su to radikalni zahvati s dobrim izgledima da se suđenja svedu u granice razumnog roka”, navodi se u Analizi, gdje se navodi da se nakon petnaestogodišnjeg iskustva “može zaključiti da je cilj djelimično ostvaren”.
“Sudovi koji nisu bili zatrpani starim predmetima postigli su prihvatljiv stepen ažurnosti. Veliki sudovi koji su imali ogroman broj predmeta nisu uspjeli da postignu stepen očekivane ažurnosti iz više razloga objektivne i subjektivne prirode”, navodi se u Perićevoj Analizi.
Sudija Perić problem vidi u konceptu krivičnog pravosuđa, pri čemu općinski i osnovni sudovi imaju nadležnost za sva krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina, a kantonalni i okružni postupaju kao sudovi drugog stepena za djela za koja je propisana kazna zatvora preko deset godina.
Problem u ovom konceptu autor vidi zbog organizacije tužilaštava, pri čemu tužilaoci u oba entiteta svakodnevno moraju putovati iz sjedišta tužilaštva u osnovne/opštinske sudove na teritorijama kantona/okruga da bi zastupali optužnice, što dovodi do problema organizacione prirode.
Za ovaj problem Perić preporučuje da se sva krivična suđenja odvijaju u sudovima čija su sjedišta u mjestu gdje su sjedišta okružnih i kantonalnih tužilaštava.
Autor problem vidi i u strukturi Suda BiH, pri čemu je on zbog svojih nadležnosti “specijalni sud”.
“Sama činjenica da predsjednik Suda ima mogućnost da raspoređuje sudije u okviru nadležnosti suda bez ikakvih kriterija, oduzima tom sudiji status nezavisnosti”, navedeno je u Analizi, pri čemu se ovaj aspekt ne odnosi samo na nezavisnost, nego i na nepristrasnost.
“Sud ne smije da bude izložen mogućnosti bilo kakvog vanjskog uticaja, ili bilo koje vrste pritiska koji može izazvati predrasude, pa makar ona dolazila u bilo kom obliku od menadžerske strukture Suda”, naveo je sudija Perić.
Prema organizaciji Suda BiH, o žalbama protiv prvostepenih odluka Krivičnog odjeljenja odlučuje Apelaciono odjeljenje istog suda, pri čemu se postavlja pitanje da li je to u skladu s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, u kojem je predviđeno da svako ko je “proglašen krivim za neko djelo ima pravo da proglašenje njegove krivnje i kazne ispita viši sud u skladu sa zakonom”.
Rješenje ovog problema sudija Perić vidi u uspostavi apelacionog suda BiH, koji bi kao žalbeni sud imao nadležnost da preispituje odluke Suda BiH i rješava žalbe na odluke koje donosi u prvom stepenu.
Prema zaključku koji iznosi na kraju Analize, sudija Perić smatra da novi pristup reformi pravosuđa mora podrazumijevati: rješavanje pitanja nekompetentnosti postojećeg saziva VSTV-a i rješavanje problema instalirane upravljačke strukture u pravosudnim institucijama, koja je u mandatu ovog saziva VSTV-a izabrana suprotno kriterijima za izbor i pod sumnjom vanjskog uticaja.
Kako se navodi, “bez rješavanja ovih problema nema izgleda da novi zakon može osigurati oporavak sistema i uspješan nastavak reformskog puta”.
Sudija Perić je na konferenciji Transparency Internationala rekao da mu je cilj bio da njegova analiza ponudi teze za razmišljanje, te da pokrene dijalog.
“Moje preporuke, iako su neke kontroverzne, trebaju biti osnova da se dijalogom dođe do dobrih rješenja. Ne trebamo čekati da ljudi iz Bruxellesa riješe probleme. Oni su rekli da će pomoći, ali mi treba da radimo”, kazao je Perić.
