To je zaključak izvještaja Međunarodnog instituta za strateške studije, koji koristi nedavno deklasifikovane arhive obavještajnih agencija da bi objasnio neke ključne trenutke u odnosu dva hladnoratovska neprijatelja - momente koji su pomogli da se očuva Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja.
Kako prenosi Henry Ridgwell, autori ističu kako je američko-sovjetska saradnja pomogla da se spriječi širenje nuklearnog oružja na afrički kontinent.
U avgustu 1977., sovjetski špijunski sateliti otkrili su pripreme za nuklearnu probu u pustinji Kalahari u Južnoj Africi.
“Sovjetski Savez nije imao diplomatske odnose sa režimom aparthejda. Međutim, imao je obavještajne podatke da su u toku pripreme za nuklearnu probu. Sovjeti su preduzeli rizik da podjele svoje informacije sa Amerikancima. Washington je imao odnose sa Pretorijom i zapravo je pružao i pomoć civilnom nuklearnom programu ali očigledno nije imao nikakav interes da dozvoli Južnoj Africi da testira nuklearno oružje”, ističe Nick Redman iz Međunarodnog instituta za strateške studije.
Pretorija je demantovala da priprema nuklearnu probu ali su američki obavještajci potvrdili da lokacija za testove postoji – i pomogli da se izvrši pritisak na Južnu Afriku da odustane od tih planova. Na video snimku iz 1993. vide se inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju kako nadgledaju uništenje lokacije u pustinji Kalahari koje je obavila južnoafrička vojska.
Saradnja hladnoratovskih protivnika – na čijem su čelu tada bili predsjednik Jimmy Carter i generalni sekretar Komunističke partije Leonid Brežnjev – je jedan od brojnih primjera zajedničkog rada Washingtona i Moskve na sprječavanju širenja nuklearnog oružja.
“Lični odnosi su bili apsolutno ključni za izgradnju ne samo Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja već i čitavog režima neširenja koji je proistekao iz toga. ČInjenica da je su u obje vlade radili specijalisti za kontrolu naoružanja i naučnici, činjenica da su se redovno sastajali, razumjeli stavove jedni drugih i rješavali probleme, to je zapravo bilo ključno u izgradnji cijelog režima neproliferacije”, kaže Redman.
Razgovori vođeni u Ženevi tokom 1960-ih bili su dio tog procesa. Tadašnji potpredsjednik Lyndon Johnson je istakao da je Amerika posvećena sprječavanju nuklearne proliferacije.
“Želim da naglasim da ćemo učiniti sve, ponavljam sve, što može da se učini dostojanstveno i časno, da bismo pokušali da postignemo sporazum.”
Razgovori su kulminirali postizanjem sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja 1968. Međutim, pola vijeka kasnije, autori izvještaja konstatuju da su odnosi Moskve i Washingtona gori nego na bilo kojoj tački od Kubanske krize u oktobru 1962.
“Postoji potreba da se investira u obnovu tih navika saradnje, jer prijetnje nisu nestale. I dalje ima mnogo nuklearnog oružja na svijetu iono nije tako dobro čuvano kako bismo voljeli. Nuklearnog materijala ima čak više nego ranije”, dodaje Redman.
Neki strepe od nove trke u naoružanju – kako Rusija razvija taktičko atomsko oružje a SAD modernizuju svoje nuklearne kapacitete. Sporazum o zabrani nuklearnog oružja iz 2017. nije potpisala nijedna nuklearna sila – i on pokazuje sve veći jaz između zemalja koje imaju – i nemaju – atomsko oružje, kaže Redman.
“Ukoliko SAD i Rusija ne budu sarađivale, postoji problem da bi veoma brzo mogle da izgube inicijativu koju su očuvale sve do danas u sferi sprječavanja nuklearne proliferacije”, kaže on.
U izvještaju se pozivaju donosioci političkih odluka u SAD i Rusiji da nauče lekciju iz historije Hladnog rata – dok se svijet i dalje suočava sa ozbiljnim nuklearnim prijetnjama.
