Amnesty International u novom izvještaju za Bosnu i Hercegovinu izražava zabrinutost zbog trajnih izazova u naporima da se osigura istina, pravda i reparacija, uključujući naknade, preživjelima ratnog silovanja i seksualnog nasilja, kao i neuspjeh vlasti u BiH da adekvatno odgovore na sve veći broj izbjeglica i migranata koji dolaze ili su u tranzitu kroz zemlju od 2018. godine.
BiH nije uspjela osigurati izbjeglicama i migrantima adekvatan pristup međunarodnoj zaštiti i odgovarajuće uslove prijema. Od početka 2018. godine, desetine hiljada osoba putovalo je preko BiH, a većina njih namjerava tražiti međunarodnu zaštitu u EU. Nakon zatvaranja takozvane „balkanske rute“ kroz Mađarsku 2015. godine, a zatim i preko Hrvatske i Slovenije 2017. godine, izbjeglice i migranti počeli su stizati u BiH u značajnom broju. Do kraja 2018. godine, vlasti su registrovale preko 24.000 dolazaka, piše u Izvještaju.
Manji broj njih, navodi AI, pokušali su podnijeti zahtjev za azil i boravak u BiH. Ipak, od 24 hiljade izbjeglica i migranata koji su prolazili kroz zemlju 2018. godine, oko 23 hiljade je izrazilo namjeru da podnesu zahtjev za azil, dok ih je manje od sedam posto (1579) uspjelo to učiniti. Brojne birokratske prepreke kod registracije, nedostatak adekvatne pravne pomoći i prevodilaca, ograničeni kapaciteti u okviru Ministarstva sigurnosti i oskudna podrška potencijalnim tražiteljima azila rezultirali su time da su mnoge izbjeglice i migranti nastavili prema drugim evropskim zemljama.
BiH ima samo jedan zvanični prihvatni centar za tražitelje azila u blizini Sarajeva, u Delijašu, piše Amnesty. Centar je pod upravom Ministarstva sigurnosti i ima kapacitet za smještaj samo 150 ljudi. Pored toga, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice upravlja izbjegličkim centrom u Salakovcu sa kapacitetom za smještaj 250 ljudi. Međutim, ovaj centar je namijenjen osobama koje su već stekle status izbjeglice.
U nedostatku adekvatnih objekata ili značajnog sistema podrške, izbjeglice i migranti često putuju u Bihać i Veliku Kladušu, bliže hrvatskoj granici. Do marta 2019, procjenjuje se da je 5500 izbjeglica i migranata ostalo zarobljeno u BiH. Većina njih je privremeno smještena u prenatrpanim kampovima u Bihaću i Velikoj Kladuši kojima upravlja Međunarodna organizacija za migracije, gdje žive u nehumanim i nehigijenskim uslovima.
Ministarstvo sigurnosti BiH, koje je nadležno za pitanja azila i migracija, nije se aktivno uključilo ili značajno podržalo lokalne vlasti ili zadovoljilo potrebe rastuće populacije izbjeglica i migranata koji dolaze ili prolaze kroz BiH, zaključeno je u izvještaju.
U svojim preporukama navode da bi BiH trebala osigurati svim tražiocima azila pristup fer i efikasnim procedurama za dobivanje azil, uključujući i procjenu njihovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Ističu i da bi BiH trebala preduzeti konkretne korake kako bi adekvatno odgovorili potrebama izbjeglica i migranata, uključujući siguran smještaj, hranu, sanitarije, medicinsku njegu i pravnu pomoć.
Ograničen napredak u procesuiranju ratnih zločina seksualnog nasilja
Nekažnjavanje krivičnih djela seksualnog nasilja iz vremena rata i izazovi sa kojima se žrtve suočavaju u pokušajima da dobiju pravdu i obeštećenje, najveći su razlozi za zabrinutost u ovoj oblasti, ocjena je Amnesty Internationala.
Pozdravljaju povećanje poboljšanje broja slučajeva, kao i kvalitete krivičnog gonjenja u slučajevima ratnog seksualnog nasilja, jačanje zaštite i podrške svjedocima u sudovima i tužilaštvima širom BiH, razvijanje institucionalne mreže za žrtve i svjedoke.
Uprkos tome ocjenjuju da je tempo procesuiranja i dalje veoma spor, te da sudovi i tužilaštva nastavljaju da se bore sa velikim brojem predmeta.
"Od 2004. godine, kada je uspostavljen Odjel za ratne zločine Suda BiH, ukupno 123 takva slučaja su okončana i osuđene su 134 osobe za zločine seksualnog nasilja. U 2015. i 2016. godini zabilježene su najveće stope završetka, sa 20 i 19 završenih predmeta."
Ali dodaju i da ovi brojevi i dalje predstavljaju manje od jedan posto od ukupno procijenjenih 20 hiljada žrtava i tek djelić potencijalnih slučajeva. U vrijeme pisanja izvještaja, skoro 260 predmeta ratnih zločina bilo je pred sudovima u BiH, dok je više od 900 predmeta još bilo predistražnoj fazi. Ovim tempom, trebaju decenije da se riješe ovi slučajevi, procjenjuje Amnesty.
Amnesty International sa zabrinutošću primjećuje da složena i nefunkcionalna ustavna struktura, kao i kontinuirana nesposobnost i nespremnost vlasti da se dogovore o usvajanju ključnih mjera u skladu sa međunarodnim obavezama, nastavljaju sprječavati preživjele da ostvare svoja prava 25 godina nakon konflikta.
U Izvještaju se navodi i da vlasti u BiH nisu uspjele usvojiti ključne politike i pravne dokumente za uspostavljanje sistema za rješavanje prava civilnih žrtava rata, uključujući žrtve ratnog seksualnog nasilja, na način koji je u skladu sa međunarodnim standardima i praksom.
Kao primjer navode da Nacrt zakona o pravima žrtava torture u BiH još nije usvojen. Amnesty podsjeća da su prethodna tri pokušaja usvajanja Zakona bila neuspješna, jer predstavljene verzije nisu dobile potrebnu političku podršku u Vijeću ministara BiH. Predstavnici iz Republike Srpske i dalje odbijaju da učestvuju u naporima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH da donesu nacrt zakona na nivou države.
U junu 2018. godine, naime, RS donijela je svoj Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, ali iz ove organizacije navode da on sadrži odredbe koje mogu spriječiti žrtve da u potpunosti ostvare svoja prava.
Tako je preporuka AI da RS uvede dodatne mjere kako bi se osiguralo da ove odredbe ne ograničavaju njegovu primjenu niti isključuju žrtve ratnog seksualnog nasilja od sticanja statusa civilnih žrtava rata i pratećih socijalnih i socijalnih naknada.
Takođe navode i da bi RS trebala ukinuti strogi petogodišnji rok za podnošenje prijava prema Zakonu o civilnim žrtvama ratnog mučenja.
Finansijsku odštetu žrtve ne mogu da naplate
Amnesty pozdravlja odluke sudova u BiH u kojima se žrtvama seksualnog nasilja treba isplatiti odšteta. Podsjećaju da je do sada bilo osam takvih presuda, ali ni u jednom slučaju žrtvama novac nije isplaćen. Počinioci obično nemaju sredstava, a u intervjuima za Amnesty iz udruženja žrtava, kao i advokati, izrazili su sumnju da počinioci prebacuju imovinu na članove porodice, kako ne bi morali platiti odštetu. A BiH nema kompenzacijski fond za odštetu žrtvama.
Upravo je jedna od preporuka za BiH da ukloni pravne i praktične prepreke za izvršenje odluka o naknadi, te da nastavi donositi odluke koje zahtijevaju da se žrtvi isplati odšteta.
