Najnovije
Današnja demokratija nije ono što su bogati „osnivači nacije” zamišljali
Osnivači Sjedinjenih Država bili su među najbogatijim ljudima u kolonijama, kada su napisali i potpisali američki Ustav, u očekivanju da će ljudi slični njima nastaviti da vode mladu naciju.
„To nikada nije zamišljeno kao vrsta direktne demokratije gdje bi svi Amerikanci mogli da glasaju o svim pitanjima”, podsjeća Andrew Wehrman, profesor historije na Univerzitetu centralnog Michigana. „Samo glasanje, mislili su, treba da bude rezervisano za bogate i obrazovane ljude, ali svakako nisu željeli da ograniče druge oblike učešća u političkom životu.”
Oci nacije su očekivali da će obični ljudi, oni siromašni i neobrazovani, učestvovati u politici indirektno, kroz svoje lokalne vlade, sastanke u gradskim skupštinama i kroz protestne akcije kao što je bojkot.
Neke od osnivača posebno su brinuli populizam i vladavina mase.
„To su bili ljudi koji su mislili da je demokratija 'prljava riječ'. Čak je i John Adams izgovarao takve stvari, nije želio da siromašni ljudi glasaju, nije želio da glasaju žene”, podsjeća profesor Wehrman.
Brus Kuklick, počasni profesor američke historije na Univerzitetu Pennsylvanije, kaže da su autori Ustava imali veoma drugačiju ideju demokratije nego što je imaju današnji Amerikanci.
„Osnivači nisu željeli ovakvu vrstu demokratije”, ističe on. „Ustav je napisan tako da su prava na državljanstvo veoma, veoma ograničena. Brinula ih je demokratija... bila je to loša forma vlade jer kada dozvolite svima da učestvuju, velika je mogućnost da ćete izabrati demagoga. Moguće je da na vlast dođu ljudi koji se dodvoravaju masama. Ta ideja je davno nestala.”
Wehrman ističe da su se autori Ustava postarali da samo jedan dio jedne grane vlasti - Predstavnički dom - biraju direktno građani. Elektorski koledž bira predsjednika, koji pak bira članove Vrhovnog suda, a senatore su prvobitno birale državne skupštine.
„To je još jedan pokušaj da se umanji direktno učešće velike grupe ljudi u političkom procesu”, kaže Kuklick. „Zato su u Ustav ugradili toliko drugih ograničenja, da bi zapušili njegove potencijalne šupljine, koje bi dovele do toga da preveliki broj neobrazovanih i siromašnih ljudi dobije pravo glasa.”
Tek nakon što je 1913. godine ratifikovan 17. amandman američkog Ustava, senatori su počeli da se biraju direktnim glasovima.
“Očigledno, Ustav je tako napisan da bi se smanjili nek potezi koje su preduzele državne skupštine. Ljudi poput Jamesa Madisona i Alexandera Hamiltona mislili su da su državne skupštine i birači u nekim državama otišli predaleko, da previše ljudi učestvuje u politici, previše ljudi glasa.”
Na primjer, New Jersey je pravo glasa dao stanovnicima koji su mogli da dostignu određeni nivo vlasništva nad imovinom. To je uključivalo žene i Afroamerikance koji su mogli da glasaju od 1776. do 1807. kada je država ograničila pravo glasa na bijele muškarce.
“Oni (oci nacije) su mislili da, ukoliko je u državnim skupštinama bilo suviše glasova, da su te države postajale suviše radikalne i podređene interesima običnog čovjeka, umjesto da budu više rezervisane i prilagođene bogatim, obrazovanim ljudima orijentisanim na biznis", primjećuje Wehrman.
Šta bi, onda, ljudi kao što su Alexander Hamilton, John Admas i drugi pisci Ustava mislili o današnjoj Americi?
“Mislim da bi svi bili oduševljeni što se jedan opšti okvir koji su stvorili i dalje sprovodi”, smatra Wehrman.
A možda bi, čak, bili otvoreni prema promjenama. Na kraju krajeva, oni jesu osmislili proces izmjena, odnosno amandmana na Ustav. Čak su i sami iskoristili proces, ratifikacijom 12. amandmana 1804. godine, koji je uspostavio odvojeno glasanje u Elektorskom koledžu za predsjednika i potpredsjednika. Tom izmjenom je spriječeno da politički protivnici iz suprotstavljenih partija služe kao predsjednik i potpredsjednik.
Pa opet, kaže Kuklick, oci nacije bi se prema današnjim standardima smatrali reakcionarima.
„Oni nisu željeli da se dogodi to što se dogodilo”, kaže Kuklick. „I jedna od nevjerovatnijih transformacija SAD u 19. vijeku je bila što smo od te vrlo ograničene ideje učešća naroda u vlasti došli do onoga što ljudi danas potpuno prihvataju i vide kao demokratiju."
A iako demokratija na djelu danas možda nije tačno ono što su osnivači zamišljali, novac i moć i dalje imaju vitalnu ulogu u američkoj politici. Imajući u vidu da je velika većina američkih porodica potekla iz bogatih porodica ili bila bogata prije dolaska na položaj, cilj osnivača da se sačuva istaknuto mjesto u vladi za bogate je - ostvaren.
See all News Updates of the Day
Schmidt: Korištenje batine daje rezultate
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podnio je redovni izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a u New Yorku, gdje je naglasio kako vlasti RS-a ozbiljno krše Daytonski sporazum što može dovesti do ozbiljnih posljedica ne samo u BiH, već u cijelom regionu.
Nakon izlaganja Schmidt je dao intervju novinaru Glasa Amerike Ajdinu Muratoviću, koji je počeo upravo osvrtom na trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini.
GLAS AMERIKE: Danas je bio šesti redovni izvještaj koji ste predali Vijeću sigurnosti UN-a. Svaki prethodni izvještaj je opisao situaciju sa rastućim političkim napadima na Daytonski mirovni sporazum. Vaš najnoviji izvještaj navodi da su ovi napadi "bez presedana". Koji su uzroci i faktori koji doprinose ovim napadima?
SCHMIDT: Mislim da ovi napadi pokazuju situaciju u kojoj još ne postoji političko pomirenje među građanima, ili bolje rečeno, dijelovima političke klase Bosne i Hercegovine. Nažalost, političke grupe zauzimaju etnonacionalistički pristup. Nedostaje pomirenje, nedostaje, kao što sam rekao, bona fide saradnje. U ovoj političkoj strukturi, neki ljudi kompromis smatraju znakom slabosti.
GLAS AMERIKE: Ali čini se da, barem kada je Federacija u pitanju, imate vladu koja je spremnija na kompromis od prethodnih. Ipak, imamo ove napade bez presedana, tako da odgovor koji ste dali ne objašnjava situaciju u potpunosti.
SCHMIDT: Dvije stvari. Prvo - moj pokušaj da ostvarim funkcioniranje države i entitetskih administracija pokazuje neke pozitivne rezultate. Oni rade i čine kompromise, ali struktura u cijelosti, posebno između Republike Srpske i drugih dijelova je veoma zahtjevna. Zašto? Zato što se neki ljudi, uključujući i predsjednika Republike Srpske, poigravaju sa mogućnošću raspada ili otcjepljenja.
To je protiv Daytona. Ne bih rekao da iza toga stoji neka velika strategija. Izgleda da je dijelom to pitanje taktike. Oni su pod pritiskom odluke američke vlade da koristi sankcije. Na primjer, u Republici Srpskoj neki važni ljudi nemaju bankovni račun, jer im ga nijedna banka neće dati.
GLAS AMERIKE: Spomenuli ste Dodika. Pređimo malo preko Drine do jednog od njegovih političkih saveznika, Aleksandra Vučića, sa kojim ste se nedavno sastali. OHR je objavio saopćenje u kojem se navodi da je to bila „dobra i otvorena diskusija”. Dalje, OHR je pohvalio njegovu „nepokolebljivu podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine”. Tokom pregovora u Daytonu 1995. godine, Srbija se obavezala da će osigurati da Republika Srpska u potpunosti poštuje Daytonski sporazum. Da li ste zadovoljni ulogom Srbije u ispunjavanju svog kraja sporazuma, s obzirom na to da Dodik i toliko zvaničnika Republike Srpske, kao što ste upravo spomenuli, ne poštuju sporazum?
SCHMIDT: Moram reći da Srbija, kao potpisnica i kao pravni nasljednik Jugoslavije, zaista poštuje osnovne strukture Daytona, uključujući i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Bilo je nekih pokušaja Dodika da privuče Vučića na svoj put. Vidim da on, za sada, nije krenuo tim putem.
Postoji dosta zabrinjavajućeg kada je Republika Srpska u pitanju. Sam Dodik ne poštuje Dayton. On želi - i nastoji- stvoriti u ovom dijelu Bosne i Hercegovine paralelnu pravnustrukturu koja bi mu dala laku mogućnost za otcjepljenje. To nije samo pitanje Daytona, nego i funkcionalnosti i integriteta cijele regije.
Evropska Unija je navikla poticati svoje argumente mrkvom, a ne batinom. Moj položaj meni daje mnogo batina, ali malo mrkvi. Vidim da korištenje batine daje rezultate, uključujući i vršenje pritiska na gospodina Dodika. To je način da se nosi sa takvim ponašanjem i da ga se stabilizira. Rekao sam to i na zasjedanju Vijeća sigurnosti, međunarodna zajednica mora biti spremna da, ako vidimo nastojanje za raspadom, da to ne samo promatramo, nego i da djelujemo.
GLAS AMERIKE: Dakle, tokom vaših sastanaka sa evropskim liderima, da li naglašavate veće oslanjanje na batine? Jer postoji EU okvir za sankcije koji još nije iskorišten?
SCHMIDT: Rekao bih da se evropske integracije uglavnom odnose na integraciju kroz plan rasta, finansiranje i usvajanje pravnih struktura. Ne bih pokušavao uvjeriti Evropsku uniju da koristi batine. Ponekad ih koriste. Umjesto toga, predlažem da sve što imamo stavimo u alatnu kutiju, a zatim vadimo iz kutije alate u skladu sa situacijom. Dakle, ovo je poziv na blisku saradnju na nivou međunarodne zajednice.
Koji će biti rezultat ako to ne učinimo? Nastavak dramatičnog odliva mozgova iz ove male zemlje sa oko 3,2 miliona stanovnika. To je značajna negativna posljedica po solidnost i budućnost ove zemlje.
GLAS AMERIKE: Neki ljudi bi možda cinično rekli da Evropa ima koristi od tog odliva mozgova.
SCHMIDT: Da, takav je slučaj. Mladi ljudi koji dolaze sa Zapadnog Balkana su dobro obrazovani, oni su inovativni i oni su Evropljani u najboljem smislu. Jedan od mojih zadataka je da spriječim da drugi dijelovi Evrope jednostavno ubiru korist kratkoročno, trebamo razmišljati dugoročno - treba nam više ulaganja u ovu regiju, u ovu zemlju, da se pruže prilike za ostanak u zemlji. To je politički izazov broj jedan.
GLAS AMERIKE: Nedavno je došlo do određene zabune o ulozi EUFOR-a. U saopštenju za javnost, EUFOR-a je naveo, se da je njegova misija „podrška lokalnim vlastima u održavanju sigurnog i stabilnog okruženja”. Vaš izvještaj jasno pokazuje da su lokalne vlasti, ipak, najveća prijetnja implementaciji Daytona. Da li je uloga EUFOR-a da podrži lokalne vlasti, ili je da osigura da lokalne vlasti poštuju sigurnosne aspekte Daytona?
SCHMIDT: EUFOR proizlazi iz Aneksa 1A Daytonskog sporazuma i pruža mu izvršna ovlaštenja koja se ne moraju koristiti ako nema potrebe. Vidim da je ponekad samo prisustvo dovoljno da neke ljude navede na razum, ili obrnuto, da pruži osjećaj sigurnosti. Ovo je misija je u skladu sa Pogvlavlje sedam Povelje UN-a, što znači da se ne radi samo o sjedenju i razgovoru. Ako je potrebno, može se učiniti i više. Ipak, je u pitanju vojna misija. Na sreću, posljednjih godina nije bilo potrebe za djelovanjem, ali ne bih to isključio.
GLAS AMERIKE: Ali postoji narativ da će EUFOR intervenirati samo kako bi pomogao lokalnim vlastima. Dodik tvrdi da će EUFOR, ako se bilo šta desi, jednostavno stati na međuentitetsku liniju razgraničenja. Možete li ovo pojasniti?
SCHMIDT: Rekao bih da je gospodin Dodik to malo pogrešno shvatio. Rezervne snage koje mogu biti integrirane sa misijama EUFOR-a su u razmatranju i vjerojatno će biti prilagođene. NATO, također, ima obavezu. Hvala glavnom sekretaru Jensu Stoltenbergu koji je nedavno bio u Sarajevu. Čitav NATO savjet je posjetio Sarajevo. To bi trebao biti znak da je NATO svjestan da je to misija u kojoj je dobro kada niste potrebni, ali da je, ipak, neophodno ostati prisutan.
GLAS AMERIKE: S obzirom na porast napada na povratnike koje navodite u svom izvještaju i raširene napade na Daytonski mirovni sporazum, smatrate li da EUFOR ima adekvatan kadar da upotpuni vaš rad u civilnom dijelu?
SCHMIDT: To mi je jedna od najvećih briga. Pomirenje, prema odredbama iz Daytona, znači da se ljudi mogu vratiti svom domu. Sve više vidimo napade na njih i njihovo pravo da to urade. To je izazov. Odgovor na to nije EUFOR Althea. To je zadatak policije i pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine. Što se mene tiče, vidim da ću se morati pozabaviti sa nekim policijskim institucijama - neke su dobre, ali neke definitivno treba poboljšati. Radim sa OSCE-om i drugima da se to izvede na pravi način.
Poznat konačan tekst prijedloga rezolucije o genocidu Srebrenici u Ujedinjenim nacijama
Predlagači nacrta rezolucije o Srebrenici utvrdili su konačnu verziju tog dokumenta o kojem će raspravljati Generalna skupština Ujedinjenih nacija 23. maja.
Inicijatori predloženog teksta su bile Njemačka i Ruanda, dok je amandmane na nacrt podnijela Vlada Crne Gore.
Konačan nacrt rezolucije, u koju je Glas Amerike imao uvid, predviđa da 11. juli bude proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, koji bi se obilježavao svake godine.
U nacrtu rezolucije, bez rezerve se osuđuju akcije koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i genocid, uključujući i one odgovorne za genocid u Srebrenici.
Također, naglašava se važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i njihovu dostojanstvenu sahranu i poziva na nastavak krivičnog gonjenja počinilaca genocida u Srebrenici.
Pozivaju se sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, međunarodnom običajnom pravu o sprečavanju i kažnjavanju genocida uz poštovanje odluka Međunarodnog suda pravde.
Od generalnog sekretara Ujedinjenih nacija zahtijeva se da uspostavi program informisanja pod nazivom „Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije”, kako bi počela priprema za 30. godišnjicu obilježavanja 2025. i dalje traži od generalnog sekretara da uputi rezoluciju svim državama članicama, organizacijama sistema Ujedinjenih nacija i organizacijama civilnog društva, navodi se u nacrtu rezolucije.
U preambuli teksta navodi se da je „krivična odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizovana i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini”.
Kako je precizirano Glasu Amerike u Ujedinjenim nacijama, za usvajanje nacrta rezolucije potrebna je prosta većina članica Generalne skupštine – što uobičajeno iznosi 97 država od 193, koliko ih ukupno ima.
Mogućnost usvajanja rezolucije kojom bi članice Ujedinjenih nacija potvrdile da je jula 1995. u području Srebrenice počinjen genocid nad Bošnjacima, uzbunila je dio balkanske javnosti, i podstakla žustro negodovanje zvaničnika Srbije i bosanskohercehovačkog entiteta Republike Srpske.
Zvanični Beograd, uprkos postojanju više presuda međunarodnih sudova kojima je potvrđeno da je u Srebrenici 1995. počinjen genocid nad Bošnjacima to ne priznaje i karakteriše događaj kao zločin masovnih razmjera.
Također, predlog rezolucije naišao je i na oštro protivljenje Rusije - države sa kojom Srbija i Republika Srpska održavaju bliske političko-ekonomsko-vojne veze. Nastojanje da se o nacrtu rezolucije raspravlja i glasa, stručnjaci vide kao simboličan potez, bez ikakvih negativnih posljedica - pogotovo što je utemeljena u odavno potvrđenim činjenicama vezanim za događaje iz jula 1995.
Međunarodni sud pravde u Hagu, presudom iz 2007. donijetom po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), utvrdio je odgovornost Srbije, koja - prema mišljenju suda - nije spriječila i kaznila zločin genocida u Srebrenici jula 1995, dok su istom presudom direktnim izvršiocima genocida označeni vojska i policija Republike Srpske.
Tom presudom masovna ubistva više od 8.000 građana bošnjačke nacionalnosti u Bosni i Hercegovini definisana su kao genocid i utvrđeno da tadašnje vlasti u Beogradu nisu počinile, učestvovale, niti podsticale izvršenje genocida tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Napadač na supruga Nancy Pelosi osuđen na 30 godina zatvora
Čovjek koji je 2022. godine upao u kuću bivše predsjedavajuće Predstavničkog doma Nancy Pelosi i čekićem napao njenog supruga u petak je osuđen na 30 godina zatvora, prenio je dnevnik San Francisco Chronicle.
David Depape je tokom politički motivisanog napada upao u kuću Pelosi u San Franciscu, rano ujutro 28. oktobra, samo nedjelju prije izbora za Kongres. Pelosi, koja je u to vrijeme bila predsjedavajuća donjeg doma Kongresa, bila je u Washingtonu za vrijeme napada.
Depape (44), koji je prema navodima tužilaca bio inspirisan ekstremno desničarskim teorijama zavjere poznatim kao QAnon, priznao je tokom svjedočenja da je namjeravao da otme Pelosi.
Tokom upada je međutim naišao na njenog supruga koga je udario u glavu čekićem, prije nego što je policija došla i savladala ga. Depape je u novembru proglašen krivim za pokušaj otmice federalne zvaničnice i napada na člana njene najuže porodice.
Paul Pelosi (82) je u napadu zadobio prelome lobanje i druge povrede od kojih i dalje trpi posljedice, kako je naveo u pismu sudiji uoči izricanja kazne njegovom napadaču. Uz vrtoglavicu i metalnu pločicu u glavi, Pelosi je naveo da ima problema sa ravnotežom i da mu je trajno oštećen nerv u lijevoj ruci.
U odvojenom pismu, Nancy Pelosi - demokratska članica Kongresa i prva žena na položaju predsjedavajuće Predstavničkog doma - tražila je od sudije da izrekne "veoma dugu" kaznu.
Navela je da je Depape navodno uzvikivao "Gdje je Nancy", kada je upao u njenu kuću. Slično su uzvikivali neki učesnici nereda na američkom Capitolu 6. januara 2021. godine, kada su upali u zgradu Kongresa u pokušaju da spriječe potvrdu izborne pobjede Joea Bidena.
Tužioci su tražili od sutkinje federalnog suda u San Franciscu da Depapea, Kanađanina koji je ilegalno živio u SAD, osudi na 40 godina zatvora.
Sekretarijat za pravosuđe je u sudskim dokumentima naveo da Depape nije osuđen za terorizam, ali da njegovi prijestupi odgovaraju toj definiciji zato što mu je plan bio da utiče na vladu "zastrašivanjem ili iznuđivanjem". Tužioci su naveli da se Depape nije pokajao znog napada.
Odbrana Depapea tražila je kaznu od 14 godina, navodeći da je na njega između ostalog uticala i veza u kojoj je zlostavljan.
Protiv Depapea je posle napada podignuta i državna optužnica, koja ga između ostalog tereti za pokušaj ubistva. Ako bude proglašen krivim, mogao bi da bude osuđen na 13 do doživotne kazne zatvora. On se izjasnio da nije kriv po toj optužnici.
Protesti ispred sjedišta Googlea zbog pružanja usluga Vladi Izraela
Prosvjednici su omeli ovotjednu godišnju konferenciju Googlea zbog toga što kompanija pruža umjetnu inteligenciju i druge usluge izraelskoj vladi.
Guverner Texsa pomilovao osuđenog za ubistvo muškarca na protestu "Black Lives Matter"
Guverner Texasa Greg Abbott pomilovao je bivšeg narednika američke vojske i vozača Ubera koji je osuđen na 25 godina zatvora zbog ubistva demonstranta na protestu "Black Lives Matter" (Životi crnaca su važni) 2020. godine.
Abbott je, obrazlažući pomilovanje, rekao da u Texasu važi zakon o samoodbrani.
Daniel Perry, star 37 godina, proglašen je krivim u aprilu 2023. godine za ubistvo 28-godišnjeg Garretta Fostera, veterana američkog vazduhoplovstva koji je ubijen na protestu "Black Lives Matter" u Austinu, u julu 2020.
Demonstracije protiv rasne diskriminacije i policijske brutalnosti su izbile poslije ubistva Georgea Floyda, crnca koji je preminuo tokom policijske intervencije u Minneapolisu u maju 2020.
Perry je rekao da je djelovao u samoodbrani kada je pucao u Fostera, tvrdeći da nije imao izbora osim da otvori vatru kada je Foster u njega uperio automatsku pušku AK-47.
Obojica su bijelci i oružje su nosili legalno, u skladu sa zakonima u Texasu.
Perry je te noći vozio Uber u Austinu i skrenuo u ulicu gdje se održavao protest. Neki demonstranti su, kako su izvještavali mediji, mislili da Perry želi da autom uleti u masu.
Na suđenju, dvije strane su iznijele oprečne navode o tome da li je Foster uperio pušku u Perryja.
Guverner Abbott je rekao da je osuđujuća presuda porote "poništila" državni zakon o samoodbrani. Taj zakon zapravo dozvoljava osobi koja se osjeća ugroženo da upotrebi vatreno oružje.
Perryjev advokat, Doug O'Connell, rekao je da pomilovanje "ispravlja nepravdu u sudnici", dodajući da je Perry bio "oduševljen i ushićen što je slobodan".
"Daniel Perry je bio u zatvoru 372 dana i izgubio je vojnu karijeru koju je volio", rekao je advokat. "Namjeravamo da se borimo da Daniel dobije počasni otpust iz vojske."
Vjerenica ubijenog Fostera, Whitney Mitchell, izjavila je za lokalne medije da je pomilovanje za nju "razorni udarac koji je ponovo otvorio duboke rane".
Tužilac Joze Garza, demokrata čija je kancelarija pokrenula postupak protiv Perryja, kritkovao je pomilovanje, rekavši da su Odbor za uslovni otpust i guverner "stavili svoju politiku ispred pravde i ismijali pravni sistem".
