Najnovije izdanje Folkwaysa, neprofitne diskografske kuće muzejske ustanove Smithsonian (u sastavu Smithsonian Institution, u Washingtonu, od 1987. godine) i jedne od najpouzdanijih etiketa kad je riječ o čuvanju i održavanju američkog glazbenog nasljeđa, jer upravo to i jest misija Folkwaysa, oduševit će svakog ljubitelja glazbe New Orleansa. Album i nosi naslov “Classic Sounds of New Orleans”...
Album sa 26 zapisa započinje sa “Just a Little While to Stay Here,” snimkom iz 1958. godine, bjelačkog skladatelja gospela Eugenea Monroea Bartletta, u izvedbi Eureka Brass Banda, čiji trubač Percy Humphrey će kasnije postati zvijezda Preservation Halla. Sa sličnim zvucima, himnom “Lord, Lord, Lord” i istim Eureka Brass Bandom, album i završava.
Robert Cataliotti: “Stavio sam Eureka Brass Band na prvo mjesto jer zvuci bubnjeva i trube kao poziv su, kao imperativni zov, ljudima na slušanje. S njima na prvom i zadnjem mjestu albuma, oni nas uvode u album i izvode iz njega i povezuju sve druge albuma. Zvuci su to koji pozivaju na veliku zabavu na ulicama Big Easyja. Ja album i čujem kao neku vrstu parade, kroz povijest njuorleanske glazbe. U cijelom svijetu, u raznim kulturama svijeta, ljudi i povezuju ‘brass band,’ zvuke limenog, puhačkog orkestra, s glazbom New Orleansa, klasičnog New Orleansa.”
Prof. dr. Robert Cataliotti predaje američku i afro-američku književnost na Sveučilištu Coppin, u Baltimoreu, i znani je glazbeni kritičar i povjesničar. Autor je nekoliko knjiga o glazbenoj i književnoj tradiciji Amerikanaca afričkog porijekla i vrlo dobar poznavatelj kataloga Folkwaysa, naročito onog njegovog dijela koji se odnosi na kulturu i glazbu Afro-Amerikanaca. Kao producent i autor popratnih tekstova radio je za Folkways već na nekoliko albuma, a u New Orleans, kako sâm kaže, odlazi i neovisno istražuje njegovu glazbu više od 30 godina. Od jednog njuorleanskog glazbenika, bubnjara Shannona Powella, i dobio je valjda najveći kompliment života kad je ovaj za Cataliottija rekao: “The cat’s got some ears. He can hear all around the corner.”
Projekt ”Classic Sounds of New Orleans” dopao je, dakle, u ruke pravog čovjeka. Cataliotti je na njemu radio punih godinu dana.
Robert Cataliotti: “Prvo sam prošao kroz katalog Folkwaysa, da bi pregledao sve brojne povijesne albume koje je Folkways izdao, u razdoblju otprilike od 50-ih do 80-ih godina, albume s materijalom New Orleansa. Iako se danas mnogi koriste downloadingom, ‘skidaju’ glazbu koja im se sviđa, za mene je važno da CD ima izvjesni programski tok, da mi priča priču, da su njegovi zapisi povezani, da svi zajedno predstavljaju jedno potpuno, zaokruženo djelo. Nastojao sam od albuma napraviti jednu organsku cjelinu, nešto što će otkriti, osvijetliti aspekt njuorleanske glazbe uhvaćen i zabilježen na snimkama Folkwaysa.”
Glazbeni povjesničari Folkwaysa, u prvom redu legendarni muzikolog Moses Asch, koji je Folkways i osnovao 1948. godine, zatim dva njegova suvremenika i najbliža suradnika – Frederic Ramsey i Samuel Barcley Charters, te dvojica iz kasnije generacije - David Wyckoff i Alden Ashforth, i blues folklorist Harry Oster, snimali su i sakupili, za Folkways, jedno ogromno zvučno bogatstvo New Orleansa. U njegovim noćnim klubovima, njegovim crkvama, plesnim dvoranama, na uličnim paradama, na ulicama... i nije to uvijek bila pjesma, barem ne u konvencionalnom smislu te riječi.
Ramsey je, 1954., snimio jednu Doru Bliggen, uličnu prodavačicu kupina, dok svojim snažnim, bogatim glasom uzvikuje “Blackberries!” “Njen je uzvik i estetski i funkcionalan,” piše Cataliotti u popratnom tekstu albuma. “Ona istovremeno daje oduška svom kreativnom talentu i obavlja svoj posao.” Charters je, 1957., u Francuskoj četvrti New Orleansa, snimio anonimnog čistača cipela. “Shoeshine boy” izvodi “Hambone,” varijaciju na klasični oblik afro-američkog folkora, poznatog i pod imenima “pattin’ Juba” i “hand jive.” “Njegova ga izvedba,” piše Cataliotti, “udaranjem dlanovima o koljena, u imitaciji bubnjeva, izravno povezuje s ritmičkim nasljeđem njuorleanskog Congo Squarea, iz 19. stoljeća.” Ramsey je, 1954., snimio uličnog svirača Freddieja Smalla, koji na usnoj harmonici izvodi solo verziju New Orleans jazz klasika - “Tiger Rag.” Charters je, 1956., na Burgundy Street, u Francuskoj četvrti, snimio jednu drugu afro-američku tradiciju New Orleansa, s korijenima također u 19. stoljeću – Mardi Gras Indians. Iz poštovanja prema starosjedilačkim narodima i njihovom otporu tlačenju i pokoravanju, njuorleanski crnci maskiraju se, za vrijeme karnevala, u Indijance. Bio je to ujedno i crnački odgovor na segregirana karnevalska slavlja. Improvizacija, poliritmija, obrazac poziva i odgovora (call and response) karakteristike su tih specifičnih pjesama i poslužile su, podsjeća Cataliotti, kao inspiracija mnogim njuorleanskim glazbenicima, od Jelly Roll Mortona i Professora Longhaira do Neville Brothers i Dr. Johna. Chartersova snimka za Folkways, sada na albumu “Classic Sounds of New Orleans,” vjerojatno je, kaže Cataliotti, prva prvcata snimka Mardi Gras Indijanaca ikad načinjena.
Nekoliko riječi o pojedincima čiji su zvučni zapisi njuorleanskih amatera i profesionalaca i odigrali središnju ulogu u oblikovanju kataloga Folkwaysa,” te, kako je još svi znamo, “enciklopedije zvuka”...
Ramsey je zvucima New Orleansa bio opčinjen još kad je sâm, tridesetih godina, bio student, na Sveučilištu Rutgers, tada je, po prvi puta, čuo Jelly Roll Mortona. I postao strastveni kolekcionar snimki starog jazza na pločama na 78 okretaja. S jednim drugim jazz entuzijastom – Charlesom Edwardom Smithom, Ramsey je, 1939. godine, napisao “Jazzmen,” jedan od prvih ozbiljnih, znanstvenih radova na temu jazza. Sredinom 40-ih, vodio je vlastitu jazz-kolumnu, a onda ga je Asch, po prvi put, angažirao na nekim projektima. Ta će suradnja trajati četiri desetljeća i rezultirati nekim monumentalnim izdanjima – “Lead Belly’s Last Sessions,” “History of Jazz (1950-1953)”, serija od 11 albuma, “Music from the South,” serija od 10 albuma. Ovaj zadnji vodit će ga kroz Alabamu, Mississippi, Louisianu, gdje će, u New Orleansu, upoznati Samuela Chartersa, također opčinjenog zvucima New Orleansa. U nedavno objavljenoj (2008) “A Trumpet Around the Corner: The Story of New Orleans Jazz,” Charters objašnjava: “Danas, kad je eter radijskih postaja ispunjen pravom poplavom glazbe, teško je možda shvatiti zašto je mene, još u tinejdžerskim godinama, neodoljivo privlačio tradicionalni New Orleans jazz, ali važno je znati da tada, potkraj 40-ih, ako ste htjeli nešto iznad predvidivoga i očekivanoga u popularnoj glazbi tog vremena, jazz je bio jedina alternativa.” Charters se, 1951. godine, i nastanio u New Orleansu i započeo s istraživanjem i snimanjem praktičara tradicionalnog jazza i druge tradicijske glazbe New Orleansa.
Zahvaljujući poznanstvu s Ramseyjem, i Charters će, tijekom iduća četiri desetljeća, dati značajan doprinos katalogu Folkwaysa, bilo u obliku knjiga – “Jazz New Orleans 1885 – 1957: An Index to the Negro Musicians of New Orleans” (1958) i “The Country Blues” (1959), bilo u obliku brojnih snimki umjetnika poput Roberta Johnsona, Blind Lemon Jeffersona i u New Orleansu rođenog Lonnieja Johnsona.
Zvuci New Orleansa zaveli su, početkom 50-ih godina, i Davida Wyckoffa i Aldena Ashfortha. Nesreća je bila u tome što su obojica još bili studenti, i to na Harvardu, ekskluzivnom sveučilištu Sjeveroistoka, pa kad su, čuvši trubača Bunka Johnsona, napustili studij i, u proljeće 1950., pobjegli u New Orleans, u potrazi za glazbom, njihovi su im roditelji brzo ušli u trag i vratili ih natrag u Cambridge, Massachusetts. Već iduće godine ta će se dvojica vratiti u New Orleans i unatoč činjenici da je rasna segregacija uvelike otežavala njihove susrete s Afro-Amerikancima, Wyckoff i Ashforth napravit će brojne snimke jazz umjetnika, među njima – klarinetista Emilea Barnesa, trubača “Kid” Thomasa Valentinea, pijanistice i vokalistice Billie Pierce i njenog supruga, trubača De De Piercea, Eureka Brass Band, te trubača Jimmyja “Kid” Claytona.
Projekti Ramseyja i Chartersa, za Folkways, pomogli su u stvaranju muzikološke i povijesne podloge za blues revival 60-ih godina i utrli su put jednoj novoj generaciji folkorista među kojima se našao i Harry Oster, profesor engleskog jezika, s diplomom Harvarda, na Sveučilištu Louisiana. Oster je sa svojim istraživanjima i snimanjima raznih glazbenih tradicija Louisiane započeo 1956. godine. I baš kao što su John Lomax i njegov sin Alan, znani muzikolozi i folkloristi, čijih više od tisuću zvučnih zapisa ostaje pohranjeno u Arhivu američkog folka pri Kongresnoj knjižnici, snimili Lead Bellyja u zatvoru Angola, državnom zatvoru Louisiane, tako je i Harry Oster u Angoli snimio gitarista i vokalista Roberta Petea Williamsa i sebe etablirao kao značajnu ličnost u revivalu country bluesa. U New Orleansu, Oster je bio taj koji je otkrio pjevača i gitarista Firda “Snooks” Eaglina. Neke od snimki Eaglina Oster je objavio pod vlastitom, Folk-Lyric etiketom; mnoge druge za izdavanje odobrio Folkwaysu.
Album “Classic Sounds of New Orleans” zbirka je koja nas časti mnogim glazbenim stilovima tog grada, “kolijevke jazza,” prema Folkwaysu - “moguće najmuzikalnijeg grada u Sjedinjenim Državama” – od gospela i crnačke duhovne do jazza, ritam-i-bluesa i bluesa. “Bucket’s Got A Hole in It,” verzija trubača Ernesta “Puncha” Millera, uz glasovirsku pratnju Aschovog suradnika, glazbenog povjesničara Samuela Chartersa, jedna je od dobro poznatih uvrštenih na ovaj album, bila je i u repertoaru legendarnog kornetista Buddyja Boldena, ključne ličnosti u razvoju New Orleans jazza...
I mnoge druge na albumu dobro su nam poznate, jer osnova su njuorleanskog repertoara, a bile su i puno ranije objavljene. “Milenberg Joys,” “Clarinet Marmalade,” “High Society,” “Careless Love,” “Corinne, Corinna,” “Saint James Infirmary,” “C.C. Rider,” “Please Don’t Talk About Me When I’m Gone”... Po čemu je ovaj album poseban?
Robert Cataliotti: “Točno, Folkways ih je i ranije objavio, na long-plejkama, a neke i na kompakt-diskovima, ali sve te glazbene niti New Orleansa nikad se nisu našle zajedno, na jednom mjestu, do sada. Ovaj album otvara ljudima prozor u katalog Folkwaysa. Jedno od Aschovih načela, koje je on uveo još 1948., bilo je – sva glazba Folkwaysa mora uvijek biti dostupna, sve što njegov katalog ima, nikad ništa ne smije biti ‘out of print,’ rasprodano i nedostupno zainteresiranima. Naravno, danas, zahvaljujući digitalnim medijima, taj je katalog dostupan svima preko Smithsonian Folkways web sitea. I ako netko na ovom albumu – “Classic Sounds of New Orleans” – nađe nešto što mu se sviđa, može na web siteu potražiti i naći više materijala. Zaljubite se, recimo, u gitariste/vokaliste Lonnieja Johnsona ili Snooksa Eaglina, klarinetista Emilea Barnesa, trubača Kida Claytona, bubnjara Baby Doddsa, pijaniste Roosevelta Sykesa i Champion Jacka Dupreeja... naći ćete više njihove glazbe u katalogu Folkwaysa.”
Dvije na albumu “Classic Sounds of New Orleans” posebno su dojmljive, jedna do druge, jedna iza druge – “We Shall Walk Through the Streets of the City,” na poznatu nam melodiju “Red River Valley,” u izvedbi trubača Doca Paulina i njegovih pet sinova. Paulin Brass Band su, 1980. godine, snimili Alden Ashforth i David Wyckoff...
Robert Cataliotti: “To je neizbrisivi, trajni dojam New Orleansa... pogrebna povorka, klasična njuorleanska limena glazba, naricaljka... oplakuje se smrt drage osobe... a onda ono što u New Orleansu zovu “cutting the body lose,” oslobađanje tijela, ono je pokopano, bend mijenja tempo, slavi se život pokojnika, klasični zvučni prizor New Orleansa, ilustracija veze između crkvenog i svjetovnog u glazbi Afro-Amerikanaca....
“New Orleans je za mene,” kaže Robert Cataliotti, producent albuma “Classic Sounds of New Orleans,” “jedno magično mjesto, on je moja strast kojoj se vraćam još od 1979. godine. New Orleans je, smatram, ključan za potpuni američki doživljaj. A ovaj projekt bio je za mene san snova.”
Iako je na jednom disku nemoguće sažeti cijelu glazbenu povijest grada, “Classic Sounds of New Orleans” je sjajna zbirka - tradicionalnog jazza, bluesa, crkvene glazbe, ulične svirke - koja izvrsno dokumentira ključne značajke raznolikog glazbenog identiteta New Orleansa, zbirka koja istovremeno i obrazuje i zabavlja, koja rječito govori u kojoj mjeri je glazba sastavni dio njegova svakodnevnog života. Album je priznanje i Crescent Cityju i misiji Folkwaysa. Obvezatan za svakoga tko prati i proučava američku glazbu, za svaku iole ozbiljniju zbirku jazza.
“Neki od najkreativnijih i najutjecajnijih glazbenika 20. stoljeća nikli su iz i stasali na jedinstvenim, neusporedivim tradicijama New Orleansa, uključujući legendarne Buddyja Boldena, Jelly Roll Mortona, Louisa Armstronga, Mahalije Jackson, Sidneyja Becheta, Antoinea “Fats” Domina, Davea Bartholomewa i Professora Longhaira,” piše prof. Robert Cataliotti u popratnom tekstu albuma. “Unatoč razornim učincima uragana Katrina i rušenju nasipa, 2005. godine, na pragu 21. stoljeća, bogato glazbeno nasljeđe New Orleansa ostaje živo i osebujno, zahvaljujući glazbenicima poput Wyntona Marsalisa, Neville Brothers, Irme Thomas, Allena Toussainta, Dr. Johna, Bo Dillisa, Monka Boudreauxa, Dirty Dozen, Preservation Hall, Donalda Harrisona, Terencea Blancharda, Leroya Jonesa, Troya “Trombone Shorty” Andrewsa, Shannona Powella, Kermita Ruffinsa. Obzirom na ulogu grada kao izvorišne točke američke glazbe, nije čudno onda da je katalog Smithsonian Folkwaysa jedna bogata riznica klasičnih zvukova New Orleansa.”
Želite čuti svih 26 snimki albuma ili poneku više uvrštenih glazbenika, posjetite http://www.folkways.si.edu i uživajte!
