U utorak, 12. februara 2019. godine, u kasnim prijepodnevnim satima, napustio nas je akademik prof. dr. Ljubomir Berberović, veliki bosanskohercegovački genetičar, profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, bivši rektor UNSA (1985.- 1988.).
Akademik Berberović rođen je 10. jula 1933. u Sarajevu. Rođendan je dijelio sa Nikolom Teslom i, kada bismo vjerovali u sudbinu, pomislili bismo da je datum rođenja povezan sa sklonošću profesora Berberovića prema nauci. Studirao je medicinu, biologiju i filozofiju na Univerzitetu u Ljubljani i Univerzitetu Sarajevo. Ipak, profesor Berberović je bio veoma sklon racionalnom razmišljanju i nije mnogo mario za „prst sudbine“. Doktorirao je 1964. a iste godine postao i docent na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za vanrednog profesora je izabran januara 1970. godine, a za redovnog profesora juna 1975. godine.
Ono što mu je u životu bilo važno bila je istina, prije svega naučna istina, ali i moralno vrednovanje. Vrlo često je, u razgovorima sa prijateljima i poznanicima, znao prepričavati riječi koje je, kako bi rekao, čuo od jednog kolege na nekom simpozijumu u inostranstvu: „lukavstvo je pamet bez morala, dok je mudrost pamet sa moralom“. I upravo se tim riječima vodio u svom intelektualnom djelovanju.
Prezir prema lukavstvu, kao opšteprihvaćenom modusu vivendi,posebno ovdje na Balkanu, te prema kiču, kako vizuelnom i auditivnom, tako i prema kiču riječi i djela, bile su neki od glavnih karakteristika akademika Berberovića. Bio je veliki pobornik Wittgensteinove konstatacije kako se o onome o čemu se može govoriti jasno, treba govoriti jasno, a o čemu ne može – o tome treba šutjeti.
Glavnina njegovog naučnog rada skoncentrisana je u područjima evolucije i genetike, posebice humane genetike i genetike populacija te antropologije. Ipak, generacijama i generacijama studenata koji nisu studirali biologiju će ostati upamćen kao profesor Filozofije prirodnih nauka, predmeta iz kojeg se ispit polagao među prvima.
Za one koji nikada nisu bili prisutni na predavanju Ljubomira Berberovića, posebice ne na predavanju iz predmeta Genetika, treba reći da je to bio sveobuhvatan i vrlo intenzivan doživljaj. Ova predavanja su bila čitave male storije iz popularne nauke, istorije nauke i filozofije u koja je profesor znao utkati različite rukavce informacija, koje nikada nisu bile suhoparne i „tek informacije“ nego su sa punim pravom bile na tom mjestu. Ova predavanja su bila u duhu Bolonje, prije nego što je iko kod nas i spomenuo Bolonjski proces. Biti na jednom takvom predavanju značilo je osjetiti djelić atmosfere velikih svjetskih univerziteta. Ova predavanja su uvijek bila simbol jedne slobodoumnosti, posvećenosti najfinijoj evropskoj intelektualnoj tradiciji i pokazatelj da se takve visokokvalitetne stvari mogu dešavati i ovdje, samo trebamo prave ljude, istinske erudite i intelektualce.
Profesor Berberović je išao izvan zidova amfiteatara i predavaonica te je radio predano na popularizaciji prirodnih nauka, kako pišući povremeno za dnevni list Oslobođenje, tako i za reviju Fondeko. Zapravo, bio je jedan od prvih popularizatora prirodnih nauka kod nas.
Za javnost BiH, ali i regije, posebno su značajne njegove dvije zbirke eseja: Nauka i svijet(1997.) i Vrijeme genetike(2007. koautori Bojan Šošić i dr. Amira Redžić). Ovdje ćete naći eseje u kojima sa takvim predanim divljenjem pokazuje značaj renesansne revolucije uma na slici La Primavera Sandra Boticellija te priče o čudima genetike ispričane jezikom koji bi sve srednjoškolce zaljubio u nauku. Ove knjige su fuzija nauke, istorije nauke, filozofije, pitki tekstovi savršeno izglađenih rečenica sa pregršt zanimljivih stvari, štivo koje bi trebao u kući imati svako ko voli nauku i želi proširiti svoje znanje. Nažalost, obje knjige, posebno nagrađene Nauka i svijetviše nema kupiti jer bh. izdavači nisu shvatili važnost ovih knjiga. Obje knjige te mnoga druga djela prof. Berberovića zaslužuju drugo izdanje i za nadati se da će biti pokrenuta inicijativa ponovnog objavljivanja ovih vrhunskih eseja.
Bogata akademska biografija ovog čovjeka dopunjena je i korespondencijom sa nekim od najznačajnijih imena u nauci, poput nobelovca François Jacoba i nobelovke Rite Levi-Montalcini. Put nauke je istovremeno i put neumorne komunikacije sa kolegama, polemiziranja, diskutiranja, naučnih prepiski, a ne zatvaranje u čahuru. Moderna nauka u biti teži globalizmu i teško je zamisliti da se ozbiljna istraživanja mogu raditi bez ove vrste komunikacije.
I zaista, akademik Berberović je uvijek bio okrenut globalizmu, otvorenosti, kolanju informacija, a upozoravao je na opasnost od zatvaranja u uske prostore sablasnih etno- i nacionalnih mjehura. Njegovo ukazivanja u iracionalnost strahova od tehnologija poput GMO i nuklearne energije stavljala ga je u red glasnika napretka, mnogo koraka ispred čitavih generacija građana BiH.
I privatno i javno, bio je neumoljiv po pitanju genocida počinjenog u Srebrenici. Njegov stav je bio da je nikakvo prebrojavanje i postavljanje granice toga šta čini „tek“ zločin, a šta je genocid nije primjenljivo u ovom slučaju. Kao član Srpskog građanskog vijeća BiH, intelektualno se suprotstavljao potiranju ideje postojanja Bosne i Hercegovine, ideji jednonacionalnih država i bilo kakvog opravdavanja tragedije koja je devedesetih pogodila našu zemlju i region.
Akademik prof. dr. Ljubomir Berberović bio je osoba kakve mi svi trebamo biti: britkog uma, erudita koji je pažljivo vagao i pisane i izgovorene riječi, jednostavan, a kompleksan u isto vrijeme, bio je duh Zapada, duh onog najvrednijeg što Evropa ima ponuditi u svojoj tradiciji u našoj duhom osiromašenoj zemlji.
Inače, datum na koji je preminuo profesor Berberović je i datum kada je rođen Charles Darwin. Ne možemo a da ne pomislimo da je ovo, ipak, bio prst sudbine.
