Obično se vezuje za djecu, ali u zadnje vrijeme javlja se sve više ljudi kojima je ADHD dijagnosticiran nakon 25 godine (tridesete, čak četrdesete i kasnije). Ti ljudi često dobijaju različite dijagnoze, pa čak i pogrešne terapije - za depresiju, anksioznost, uzimaju stabilizatore raspoloženja. Najveći je problem što kod nas u regionu ima malo specijalista za ADHD uopšte, a kamoli za ADHD odraslih, tek je u Hrvatskoj situacija mrvu bolja nego u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Iako se o ADHD-u sve više priča i jedan je od najistraživanijih poremećaja u posljednjih 15-tak godina, i dalje se veliki dio stručnjaka ne bavi njime, a jedan dio njih čak ne priznaje postojanje ADHD-a kao poremećaja. Često se smatra i kaže „pa svi su malo dekoncentrisani, pa svi su nemirni, nije to nikakav poremećaj“.
Odrasle osobe se rijetko javljaju ljekarima zbog simptoma i sumnje na ADHD upravo zato što su simptomi često neprepoznati, zamjenjuju se sa drugim stanjima ili se smatra kako se ADHD javlja samo kod djece.
„Odrasla osoba obratit će nam se kad uvidi da ne može funkcionirati ili da funkcionira ispod očekivanog. Npr. student koji ima dojam da jako puno uči i trudi se, ali mu se čini da ništa ne može zapamtiti i dobiva lošije ocjene od onih koje misli da bi svojim uloženim trudom trebao dobiti. Ili žena koja ima osjećaj da non-stop posprema po kući, bavi se djecom, radi svoj posao, a opet ima osjećaj da ništa ne stiže, da ne drži konce u svojim rukama. Često nam dolaze i odrasle osobe na nagovor svojih partnera ili prijatelja koji u njima prepoznaju simptome“, kaže dr. Vesna Hercigonja Novković, psihoterapeutkinja, stručnjakinja za ADHD kod odraslih.
Kako se ADHD dijagnosticira?
Potrebno je da se kod osobe pojavljjuju određeni simptomi, i to minimalno 6 simptoma nepažnje i 6 simptoma hiperaktivnosti/impulsivnosti, kroz produženo vrijeme od minimalno 6 mjeseci, da oni značajno ometaju nečije funkcionisanje, da su prisutni u svim sredinama funkcionisanja osobe, dakle i u školi, i u porodici i u socijalnom okruženju te da se simptomi ne mogu pripisati nekom drugom uzroku poput traume glave, promjena sredine ili neke psihološki traumatične situacije.
„ADHD se uvijek treba dijagnosticirati timski. U tim su uključeni psihijatar, logoped, psiholog, defektolog i ponekad neurolog. Ne postoji jedan instrument za dijagnostiku ADHD-a, ali postoje neki testovi i ocjenske skale koji se najčešće koriste. Veliki dio dijagnostike svodi se na promatranje osobe i na uzimanje podataka od roditelja i nastavnika kao i na opise koji se dobiju, kad se radi o školskoj djeci. Ako se radi o odraslim osobama gdje je teško dobiti heteroanamnestičke podatke, odnosno, podatke od roditelja ili nastavnika, oslanjamo se na detaljni intervju s osobom, na ocjenske skale za odrasle i na vlastitu opservaciju“, objašnjava Hercigonja Novković.
Kakva je razlika između ADHD djece i ADHD odraslih?
Kako stručnjaci ističu, simptomi ADHD-a se tokom vremena se mijenjaju. U djetinjstvu je simptom nemira (hiperaktivnosti) vrlo izražen pa je dijete stalno u pokretu, ustaje sa stolica, meškolji se, trči, skače, sve dodiruje. To je ujedno i razlog zašto okolina prepozna da se radi o poteškoći i uputi dijete na obradu, jer hiperaktivnost ometa okolinu. Taj simptom jenjava sam od sebe s odrastanjem pa u odrasloj dobi, nekad hiperaktivna osoba, sada pokazuje znakove blažeg motoričkog nemira poput igranja s kosom, grickanja olovke, lupkanja nogom, stalnog popravljanja kose ili odjeće, u stajanju premještanja s noge na nogu, ljuljanja. Dakle motorički nemir svede se na prihvatljiviji oblik ponašanja.
„Ono što ostaje u odrasloj dobi je deficit pažnje, impulzivnost i poteškoće s izvršnim funkcijama. U djetinjstvu su roditelji ti koji brinu oko obaveza svog djeteta, pa se te poteškoće ponekad mogu zamaskirati, međutim kad osoba krene na fakultet i postaje sama odgovorna za svoj posao, studij, obaveze, a ima poteškoće s izvršnim funkcijama tu se itekako vide veliki problemi i tu je često taj trenutak kad oni prepoznaju da trebaju pomoć“, kaže dr. Hercigonja Novković.
Međutim, kada se dijagnosticira, ove osobe se često nađu pred novim problemom - kako nabaviti lijekove. Neki od lijekova se mogu nabaviti, a neki ne. I tu je situacija u Hrvatskoj ponešto povoljnija u odnosu na Bosnu i Heregovinu, gdje većine lijekova nema nikako.
„To je još jedan od problema. Psihijatri nisu skloni prepisivati odraslim osobama lijekove za djecu niti im postavljati dijagnozu koja je rezervirana za djecu. Trebat će još neko vrijeme da se prihvati da se ADHD može dijagnosticirati i u odrasloj dobi i da odrasla osoba može uzimati lijek kojem se prilagodi doza“, dodaje Hercigonja Novković.
Da li je ADHD nasljedan?
ADHD je visoko nasljedan, ali istovremeno može se raditi i o naučenom ponašanju.
„Uzmimo primjer roditelja koji ima ADHD i kad dobije dijete u nekom trenutku prepozna da se i kod djeteta manifestira ADHD. Legitimno je pitanje je li kod tog djeteta poremećaj stečen ili urođen s obzirom da to dijete odrasta u okolini u kojoj je roditelj nemiran, nefokusiran, neorganiziran, vjerojatno kućna atmosfera nije dobro strukturirana i smirena. Pa je dijete onda ADHD moglo dobiti i čisto genetički, ali i usvajanjem normi ponašanja iz svoje najuže okoline.“
Ključno postaviti dijagnozu
Kod nas se može čuti da je to „nepostojeće stanje/dijagnoza". Čak postoje i tvrdnje da zapadne zemlje idu u krajnost se prevelikim dijagnostikovanjem ADHD kod djece te da su su djeca neopravdano na tim lijekovima.
Šta je istina? Neznanje dovodi do teorija zavjera, govori se o zloupotrebi lijekova za poremećaj pažnje, takozvanom „kljukanju“ djece i odrraslih ovim lijekovima.
„Slažem se s tvrdnjom da se u SAD-u lijekovi za ADHD pomalo daju 'šakom i kapom' na samu sumnju da se radi o ADHD-u, a lijekovi su na lošem glasu i zbog toga što ih znaju uzimati i osobe koje nemaju dijagnozu već su pod nekim povećanim stresom ili naporom pa im ti lijekovi pomažu da se fokusiraju i budu produktivniji. Kod nas se slobodno može reći da su lijekovi terapija zadnjeg izbora, osobe s ADHD-om su „under-medicated“. Terapija izbora prvo je psihoedukacija, podrška, modifikacija ponašanja, psihoterapija za moguća popratna stanja poput anksioznosti, depresije, loše slike o sebi, a na kraju i medikamentozna terapija“, kaže dr Hercigonja Novković.
Prvi korak u tretmanu je postavljanje jasne i nedvosmislene dijagnoze.
„Ukoliko anksioznu osobu pogrešno dijagnosticirate kao ADHD i prepišete joj lijekove za ADHD, oni neće biti djelotvorni, kaže dr. Hercigonja Novković, a dodaje kako je „isto i obrnuto, ako osoba ima ADHD, ali on ostane neprepoznat jer ju se proglasi npr. depresijom i osoba počne uzimati antidepresive, a tegobe i dalje ostaju iste jer terapija nije pogođena, pa ni djelotvorna“.
Postoji mnogo poremećaja koji u sebi sadrže neke simptome ADHD-a i poremećaji koji mogu sličiti na ADHD tako da je izuzetno važno temeljito obaviti temeljiti dijagnostički postupak.
