Jedan od primjera jest koliko se životinja ubije, a koliko se spasi u našim prihvatilištima za životinje? Koliko lutalica bude udomljeno u ovakvim prihvatilištima, i koliko ih se mora eutanizirati jer su bolesne, previše opasne, prestare, podivljale, ili jednostavno nisu dovoljno umiljate da budu udomljene.
Samo nekoliko prihvatilišta priznaje da nikada ne ubijaju životinje, pa čak ni mačke lutalice. To je dobra praksa, jer ljudi vole davati donacije prihvatilištima koja imaju visoou stopu održavanja životinja na životu. Takodjer vole i volontirati na takvim mjestima.
No, spašavanje tako velikog broja životinja nije uvijek jednostavno. Neka prihvatilišta nemaju dovoljno prostora za sve životinje, ili nemogu priuštiti održavanje tako velikog broja životinja. Neka prihvatilišta u ruralnim djelovima zemlje uzimaju i divlje životinje, koje kasnije ne mogu udomiti kao domaće ljubimce. U nekim manje sigurnim djelovima gradova, neka su prihvatilišta prisiljena eutanizirati pse koji su trenirani da se bore i stoga su previše opasni.
2004 godine, Američko društvo za human odnos prema životinjama, i slične organizacije, pronašle su sistem po kome se živototinje u prihvatilištima kategoriziraju u izlječive, nezdrave i neizlječive. Takodjer je prihvaćena kategorizacija uvjeta u ovim prihvatilištima. No, mnoga prihvatilišta se ne pridržavaju ovih kategorija, te odbijaju javno iznjeti broj eutaniziaranih životinja.