Od 16. do početka 19 stoljeća, u Ameriku su, kao robovi, bili transportirani milijuni Afrikanaca. U Africi su ih otimali trgovci robovima koji su ih u 'novom svijetu, prodavali kao robu – baš kao što je Amerika Europljanima tada prodavala pamuk, šećer i rum. Afričke se robove u to vrijeme smatralo manje vrijednim ljudskim bićima, a na njihovom se radu temeljila cijela ekonomija južnog dijela Sjedinjenih Država. Uglavnom, trgovina robljem je više od tri stotine godina, do početka 19. stoljeća, bila legitimna ekonomska djelatnost. U pitanje ju je doveo tek je Zakon o zabrani trgovine robljem iz 1808. godine.
Ali Mazrui profesor na Sveučilištu Binghamton u saveznoj državi New York uspoređuje međutim tadašnju trgovinu robljem sa fenomenom terorizma: "Baš kao što suvremeni teroristi obezvređuju ljudski život, tako su i trgovci robljem obezvređivali život ljudi koje su transportirali iz Afrike u Ameriku, i još za svakog roba kupovali policu osiguranja, kako im ne bi propala investicija. S druge strane, za razliku od terorista koji ubijaju, trgovcima robljem i robovlasnicima bilo je u interesu da robovi ostanu živi i razmjerno zdravi te da rade, te da ih se poslije možda može povoljno prodati, za veću cijenu".
1807. trgovinu robljem zabranila je Britanija; godinu dana kasnije Sjedinjene Države. Za zabranu su glasali čak i članovi Kongresa sa Juga, ne uvijek iz etičkih razloga.
Ira Berlin, profesor povijesti na Sveučilištu Marylanda, kaže da trgovina robljem više nije bila potrebna – jer je u Americi bilo već dovoljno robova:"Vlasnici plantaža na Jugu, robovlasnici uopće, imaju dovoljno radne snage koja također ima i potomke. Nisu im potrebni novi robovi iz Afrike".
Također, bile su poznate posljedice dugotrajne i brutalne pobune robova na Haitiju, u kojoj su poubijane tisuće robovlasnika. Na američkom se Jugu po prvi put javlja problem kontrole robova.
Povjesničar Joseph Harris koji predaje na sveučilištu Howard kaže da se među afro-američkim stanovništvom vrlo brzo proširila vijest o zabrani trgovanjem robovima:"Mnogi su se preuranjeno ponadali da je došao kraj ropstvu. Također je zamjetno jačanje afričkog identiteta – što je bilo jako važno jer se robovlasnički sustav jako trudio da dehumanizira ljude afričkog podrijetla. Iz svega toga, niče snažan pokret protiv institucije ropstva".
Joseph Harris kaže da se danas potomci robova i robovlasnika sve češće ulaze u dijalog u kojem se nameće pitanje kako je tako nešto uopće bilo moguće. Dodaje da potomci trgovaca robovima i robovlasnika često donose povjesničarima poput njega dokumente o svojim precima. 'To je dobro' – kaže Joseph Harris – 'jer se tako poboljšava komunikacija, bolje se upoznaje povijesti, a i jača osjećaj građanske pripadnosti istoj zemlji'. Sudionici panela su inače podsjetili da Zakon o zabrani trgovine robljem iz 1808. nije bio i kraj ropstva na američkom kontinentu. Ono je ukinuto više od pola stoljeća kasnije, nakon četiri godine dugog i krvavog građanskog rata.
