Nevjerojatno “prizemljen”… bio je prvi utisak. Naime, Jorma Kaukonen je, na dogovoreni intervju, kasnio dobrih pola sata. Nitko nije znao gdje je Jorma! Iz svoje kuće blizu Jorminog ranča, njegov agent Dennis Powell poručio je – pronaći ću ga i privesti, ako treba, i pod prijetnjom oružja. Sila, srećom, nije bila potrebna; kad se pojavio, Jormine prve riječi bile su – oprostite, uvijek pazim da sam točan, to mi je jako važno, ali - travu sam kosio. Sjetio sam se tek kad sam s traktora sišao.
Nikad ne biste pomislili da se radi o čovjeku koji je osnovao dva legendarna benda – Jefferson Airplane i Hot Tuna i, kao član onog prvog, bio primljen u Rock and Roll Hall of Fame, prije 11 godina; da se radi o čovjeku kojega je časopis Rolling Stone, g. 2004., uvrstio među 100 najboljih gitarista svih vremena ( na 54. mjesto), iste godine i Digital Dream Door među 100 najboljih akustičnih gitarista (na 16. mjesto), a potkraj prošle godine, Contra Costa Times, među 25 najboljih gitarista koji su potekli iz Bay Area, šireg područja San Francisca; ili da se radi o čovjeku koji je, kao glavni gitarist Airplanea, zajedno sa Janis Joplin i Grateful Dead, i dominirao hippie scenom San Francisca, sezdesetih godina. Kosio čovjek travu, nešto, kako reče, oko 4 hektara. I onda velikodušno dao preko sat vremena intervjua za slušatelje hrvatskog programa Glasa! Naravno, odmah je dao do znanja i da je dovoljno samo – Jorma. Sad onome “prizemljen” mogu dodati još i jednostavan, topao, srdačan, vrlo pristupačan, sve u svemu - nice guy, Jorma Kaukonen.
Jormi, rođenom u glavnom gradu, Washingtonu, danas je 67 godina. Od Jefferson Airplane do Hot Tuna, od inovatora na psihodeličnoj gitari do virtuoza akustičnog folk-bluesa, taj je eklektični gitarist, i pjevač, prošao dugi put, duži zapravo od onoga koji ga je iz Washingtona odveo do San Francisca, i mnogih drugih točaka, i onda doveo do Ohija, gdje Jorma danas živi, na svom ranču, u podnožju gorja Appalachia.
Još prije osnivanja Jefferson Airplane, 1965. godine, pratio je mladu Janis, po klubovima San Francisca. Tri godine prije raspada Airplanea, Jorma je, zajedno s njihovim basistom Jackom Casadyjem, 1973. godine, osnovao svoj drugi bend, akustični Hot Tuna. Iduće godine, 1974., Kaukonen snima i svoj prvi i najuspješniji od solo-albuma, Quah. Na njemu su neki od najsjajnijih primjera Jorminog fingerpicking stila. I Hot Tuna, koji će, tijekom godina, doživjeti više reinkarnacija, ostaje, do današnjeg dana, za Jormu, gitarističkog fingerpicking virtuoza, glavno sredstvo za isticanje tih njegovih vještina, i Piedmont-stila akustičnog bluesa. Za dvojicu bivših članova Airplanea – Kaukonena i Casadyja, dva glazbena virtuoza, Hot Tuna je i sredstvo za slavljenje neobično zanimljivog i privlačnog spoja bluesa, rocka, folka i countryja.
Jormin doprinos cjelokupnoj sceni akustične gitare značajan je iz više razloga… prvi Hot Tuna album, s početka 70-ih godina, utjecao je na cijelu jednu generaciju mladih akustičnih fingerstyle gitarista; mnogima od nas predstavio je umjetnike poput Reverenda Garyja Davisa, afro-američkog blues i gospel pjevača i izvanrednog gitarista, koji je svojim osebujnim fingerpicking stilom imao velikog utjecaja na Jormu Kaukonena, ali i na niz drugih – Dylana, Coodera, Davida Bromberga, Taj Mahala...
Jefferson Airplane imao je, 1967., ona dva nezaboravna hita – Somebody to Love i White Rabbit. Jorma nikada nije imao hit, ni solo ni kao Hot Tuna. Prije pet godina, g. 2002., prvi je put bio nominiran za nagradu Grammy, u kategoriji najboljeg Tradicionalnog folk-albuma. Bio je to “bluegrass-esque” album, kako to Jorma na jednom mjestu kaže, album pod naslovom Blue Country Heart. Grammy njime nije osvojio, ali osvojio je, na juriš, i publiku i kritiku…
Braća Delmore, Jimmie Rodgers, Slim Smith, Washington Phillips, Cliff Carlisle, Jimmy “The Singing Governor” Davis… sve imena bjelačkih autora pjesama na albumu Blue Country Heart, zbirke ruralnog bluesa. Za Jormu, američkog muzikologa i strasnog roots glazbenika, taj album i predstavlja istraživanje jednog manje poznatog poglavlja u američkoj glazbenoj povijesti, onog razdoblja velike gospodarske krize, dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Jorma je za taj album, kojim je, u svojoj 61. godini, debitirao za diskografsku kuću Columbia, okupio bluegrass “ekipu snova” – Sam Bush, mandolina, Jerry Douglas, dobro, Bela Fleck, banjo, Byron House, bas… samo neki od, danas, apsolutno najboljih instrumentalista.
Nakon izuzetno uspješnog i cijenjenog Blue Country Heart, i publika i kritika s nestrpljenjem su očekivali novi album Kaukonena. Nedavno smo ga i dobili i on je bio povod našem razgovoru… Jorma, zašto smo na novi morali čekati punih pet godina?
“Nisam baš jako plodan skladatelj… Nisam, recimo, napisao niti jednu od pjesama za Blue Country Heart. Napravio sam tada točno ono što sam tada htio, odabrao pjesme iz jednog određenog razdoblja. Htio sam onda napraviti i drugi album, za Columbiju, ali kuća je odlučila da ne želi više raditi s nama ‘starcima’ i prekinula ugovore sa mnom i s još nekima drugima koji su snimali za njihovu etiketu Legacy. Drago mi je da sam za Columbiju snimao, mogu sada reći,” dodaje kroz smijeh, “eto, ja i Bob Dylan i Billie Holiday…. Ali meni je taj prekid, zapravo, dobro došao, jer, kako rekoh, nisam baš plodan skladatelj i tako sam dobio priliku i vremena da skupljam ideje i radim na svom materijalu. Red House Records, etiketa za koju sam debitirao najnovijim albumom, za mene je sada vrlo dobro mjesto. Zar je prošlo već pet godina! Ah, tko ih više i broji,” kroz smijeh će opet Jorma.
Još kao dječak, priznaje, volio je “old-timey music,” i ako je neke iznenadio njegov Blue Country Heart, za Jormu je odabir glazbenog materijala bio potpuno prirodan i logičan. Spoj bluesa i countryja, ravno iz njegovog srca. Odatle i naslov tog albuma.
Jedan od arhitekata psihodeličnog zvuka San Francisca, šezdesetih godina, Jorma je sada, s novim albumom, krenuo na još jedan novi, reći će neki - potpuno drugačiji “trip.” Ustvari, nastavlja njime svoje putovanje kroz američku roots glazbu koje je započeo još na samom početku 60-ih godina, nadgrađuje na onom albumu nominiranom za Grammyja. Tom svom najnovijem, snimljenom za Red House, ime je dao po jednom gospel standardu iz repertoara Reverenda Garyja Davisa, čije su pjesme oduvijek i igrale važnu ulogu u repertoaru Jorme Kaukonena – Will There Be Any Stars in My Crown…
Neki kažu da je album, možda, suviše - religiozan?
“Ne bih rekao religiozan, malo više duhovan. Nedavno sam išao na pogreb jednom svom prijatelju, trebao sam odrzati besjedu. On nije bio vjernik, ali njegova je obitelj katolička i sve je bilo u crkvi, kako treba. Bilo je to u New Jerseyju. Taksist, tibetanski izbjeglica, s kojim sam pričao o svemu tome, rekao mi je: Većina nas vjeruje da postoji jedan Tvorac, ali puno raznih načina na koje mu se obraćamo. Slažem se s njim, i ja na isti način osjećam; ja sam Židov, ali savršeno sretan s kršćanskim idiomom, uvijek sam i bio. Nikad ne govorim drugima da moraju biti kao ja, ali uvijek sam gospel volio, ne znam zašto. Ne mislim da je album religiozan, spiritualan – da!, ali… [uz slijeganje ramena] što ja o tome znam?”
Na albumu Stars In My Crown dvije su Reverenda Garyja Davisa… O njegovom je utjecaju Jorma, u prošlosti, govorio i pisao već puno puta. Rekao je i za ovog intervjua:
“Na ovaj ili onaj način, Reverend je moj stalni pratilac, sjajan drug, godinama. Razgovarao sam nedavno s Woodyjem Mannom… izvrsni akustični gitarist, koji je i učio od blues-legende Reverenda Davisa, i rekao sam mu – kad god dajem intervju, kao sada, ponavljam, bez ikakave rezerviranosti, da je Rev. Davis jedna od najvažnijih ličnosti u američkoj glazbi proteklog stoljeća, ne samo zbog njegovog načina sviranja na gitari - bio je sjajan i inovativan gitarist - nego i zbog njegovih raznih načina pjevanja, zbog njegovih mnogih glasova… nema nikoga poput njega.”
Od 14 skladbi na albumu Stars In My Crown čak pet je “ne baš plodnog” Kaukonena, pet intimnih, refleksivnih, dirljivih originala, kakva je i prva - Heart Temporary …
Možda mu je punih pet godina trebalo da prikupi materijal i ideje, ali na kraju, kaže Jorma, kad je pravi trenutak došao, sve je brzo išlo. Cijeli je album snimljen za četiri i pol dana, sve osnovno u živo, kasnije je ponešto još u studiju dodano.
I za ovaj album – čarobno akustično remek-djelo - Jorma je okupio fenomenalne talente…
“U prvom redu, moj mandolinist Barry Mitterhoff, apsolutni virtuoz, osim što svira sa mnom [u Hot Tuna], svira i svaku drugu vrstu glazbe – klasičnu, jazz, brodvejske melodije, kletzmer, Barry je svestran, nevjerojatno talentiran, multi-instrumentalist. Zatim, Byron House, basist, inače producent ovog albuma, a svirao je i na Blue Country Heart, još jedan virtuoz, i moj dobar prijatelj, a budući da živi u Nashvilleu, zna svakoga tamo i mogao je okupiti neke sjajne glazbenike – dvojicu vrsnih pedal steel gitarista, usnog harmonikaša Jelly Roll Johnsona i još niz drugih instrumentalista i vokalista. Kad smo počeli raditi na albumu,” kaže Jorma, “nisam točno znao što želim, ali znao sam da ne želim Blue Country Heart # 2. Byron mi je puno pomogao, dao neke sjajne ideje i neke fantastične ljude doveo.”
Glazba, kako to često biva, nastavlja Jorma, odličan je način da se govori iz srca, s prijateljima, a i za sklapanje novih prijateljstava. “Upoznao sam gomilu ljudi, nikad ih prije nisam vidio, kad je album bio gotov, svi smo bili prijatelji i siguran sam da ćemo se opet zajedno naći. Tako mi je lijepo bilo raditi ovaj album s njima da nisam još ni Nashville napustio, a već sam Byronu rekao da jedva čekam raditi s njima slijedeći album. Ne vjerujem da ćemo na taj morati čekati idućih pet godina.”
Njihova je zajednička svirka, iako se do ovog albuma nisu niti poznavali, besprijekorna. Zvuče kao da zajedno sviraju već godinama…
“Hvala…. Kad radite s takvim majstorima, a ima njih puno, Nashville je ipak glazbena Meka, kad s takvima radite i oni vole ono što vi radite, onda i zvučite kao da ste svirali zajedno cijelog života. Od samog početka, to je susret istomišljenika. Ne događa se to često,” dodaje Jorma, “to je kao svaka veza – kad je dobra, ničeg boljeg nema, i ničeg goreg, kad je loša.”
Još jedan Kaukonenov original, meditacijska instrumentalna, pod naslovom A Life Well Lived – njena melodija, njena instrumentacija, produkcija - definitivno je susret srodnih duša, veza dovedena do savršenstva…
“Byron je opet za to zaslužan, okupio je one najbolje, koji su stvarno osjetili što sam želio reći. Pjesmu sam napisao još prije nekog vremena, ali nikad nisam mislio da su joj potrebne riječi. Znate, oba moja roditelja umrla su prije deset godina. Na skladanje ove nadahnula me je jedna pjesma iz židovske liturgije, In Many Houses….Ovako nekako ide: U mnogim kućama, u isto vrijeme, vidim svoju majku i svog oca, ulaze, smiješe se, zašto da ja plačem, kad se oni smiješe, nekad sam ja bio njihov san, sad su oni moj….”
U A Life Well Lived - Barry Mitterhoff, mandolina i tenor banjo, Byron House, bas, Chris Brown, bubnjevi, Fats Kaplin, pedal steel, Jelly Roll Johnson, usna harmonika, Reese Wynans, pianino, i Jorma Kaukonen, akustična gitara, Gibson, naravno.
Gibson gitari Jorma je ostao prilično vjeran tijekom cijele svoje karijere, tijekom, zapravo, cijelog svog života. Čuli smo ga upravo na akusticnoj Gibson Advanced Jumbo 2002, a prije ove, u pjesmi Will There Be Any Stars In My Crown, na Gibson J-35, 1993., izrađenoj u Bozemanu, u Montani; ali i Jormina prva bila je Gibson – J-45 akustična. Dobio ju je kad mu je bilo 15 godina. Bio je, kaže, vrlo star, u usporedbi s današnjim klincima…
“Krenuo sam s akustičnom i očito, usput, uzeo u ruke električnu, uživao sam u njoj i još uvijek uživam, još uvijek s njom nastupam. Ali ono što volim u akustičnoj gitari, što me njoj neodoljivo privlači, to je njena intimna priroda… mogu je uzeti u ruke bilo kada, svirati na njoj bilo gdje – na verandi pred kućom, u dvorištu iza kuće, s prijateljima, kad se okupimo, kad padne pjesma. S električnom, to nije moguće. Ona jest jača i dopire do većeg broja ljudi, ona je nešto drugo…Kod akustične volim to što je mogu jednostavno baciti na zadnje sjedište automobila, poći s njom bilo kamo i svirati na njoj kad god mi je drago.”
Kad je Jorma počeo, u Washingtonu, imao je učitelja, zvao se Sofocles Papas, klasični gitarist, suvremenik i prijatelj Andresa Segovije. Jormin otac, porijeklom Finac, u američkoj diplomatskoj službi, htio je da sin uči glasovir, a kad nije bio glasovir, onda je morala biti barem klasična gitara. “Sofocles me je dobro pripremao,” kaže Jorma, “ali sâm ili s prijateljima, učio sam svirati old-timey bluegrass. Jadni Sofocles, zgrozio bi se nad mojim ukusom, sigurno, ali naučio me je puno, dao mi čvrste temelje za ono što je uslijedilo.”
Bluegrass, blues, country, country blues…. američka roots glazba… u Jorminom su srcu od samog početka, gotovo već 50 godina. Što u toj glazbi nalazi, što je to što ga neprestano hrani?
“Ne znam, dobro pitanje…zašto se čovjek zaljubi u jednu vrstu glazbe, u drugu ne. Osim činjenice da sam joj bio izložen još kao dijete, mislim da je razlog tome taj da se jednostavno osjećam vrlo dobro, udobno s tom vrstom glazbe, u njoj je bezvremena, vječna priroda ljudi, a ljudi su ljudi, bez obzira odakle došli. Volim slušati finsku narodnu, rusku narodnu, čak i kad ne znam i ne razumijem dovoljno, osjećam se dobro, naprosto – zvuči mi iskreno. Folk-glazba, iz bilo kojeg dijela svijeta, govori o onome što svi razumijemo – radost, gubitak, emocije, tuga… ne može u tome biti ništa loše ili krivo.”
Na svoj novi album Jorma je, uz dva country gospela Reverenda Davisa i pet originala, uvrstio i jednu Johnnyja Casha – When the Man Comes Around – koju mnogi kritičari smatraju najvećim iznenađenjem albuma, najsmionijim izborom, “odaje dužnu poštu originalu, nalazi za svoj vlastiti glas prirodnu lakoću.”
“Ljudi mojih godina, mi Johnnyja imamo usađenog u nas DNK. Nažalost, nisam ga osobno poznavao, ali tamo još od 50-ih godina, kad smo počeli, bili mladi muzičari, slušali smo njegove izvanredne stvari… danas je teško biti inovativan, ali slušati, tada, Johnnyja bilo je svaki put kao ostati gromom ošinut, mislim na dobar, pozitivan način. I Johnny je moj idol, sa mnom je, na ovaj ili onaj način, već dugo vremena. Moja supruga, Vanessa, predložila je da uvrstim tu njegovu. Prvo sam rekao – ne, ne, ne bih znao niti kako, a onda sam je potpuno prihvatio.”
Supruga ga je uvjerila da uvrsti i jedan reggae. “Imam onaj soundtrack album Jimmyja Cliffa, The Harder They Come, iz ’73, nećete vjerovati, dao mi ga je još Jerry Garcia i rekao: poslušaj ovo, sviđat ce ti se. I reggae je bio nešto što nikad prije nismo čuli, oborilo me je, tada. Kasnije sam puno puta želio svirati reggae, ali ne možete svirati reggae ako nemate reggae ritam-sekciju, onda to nije reggae. Byron je to opet sredio, zajedno s bubnjarem Chrisom Brownom… malo smo isprobavali i – uspjelo je!”
Uspjelo do te mjere da je reggae klasik By the Rivers of Babylon sada i pravi reggae dragulj Jorminog albuma!
A pjesmom Come Back Baby, Jorma potvrđuje svoju ljubav i za Lightnin’ Hopkinsa…
“Lightin’ je jedan od izuzetno minimalističkih gitarista, ali neke od njegovih stvari su gotovo nedokučive, on ide kamo on hoće. Hopkins ne svira kao većina nas, ne broji taktove. Dobio sam jedan album, snimljen za danas već nepostojeću etiketu Time, pod naslovom Lightnin’ Hopkins, King of the Delta Blues Singers. To nam je bilo jako smiješno, svi znamo da Lightnin’ nije bio Delta nego Texas blues-glazbenik. Ali na tom je albumu zapravo mijenjao akorde, a to je već nešto što ja mogu slijediti, ako ću svirati pjesmu, moram to imati. Dopalo mi se par stvari s tog albuma, ova je jedna… Svirao sam je puno godina sa Hot Tuna, ali rock-verziju, oduvijek sam se želio približiti originalnoj verziji i sad sam dobio priliku.”
Jorma je i izravno privlačan vokalist, njegov glas opušten i mek kao, kako je to netko rekao, “par starih samterica.”
“Nisam školovani pjevač,” kaže Jorma, “moram paziti da ne pretjeram, da se ne prenapregnem. Da, vjerujem da imam ‘relaxed’ stil, to vam uglavnom i jesam ja, Jorma. Kad sam bio mlad, jedan od mojih idola je bio Mose Allison, jazz-blues pjevač, potpuno ležeran stil, kao da peca negdje, zavaljen u čamcu.”
Po vlastitim riječima, Jorma nikad nije imao ambiciju postati niti rock-gitaristom niti gitaristom uopće, uzeo je gitaru u ruke iz jednostavnog, uzgrednog razloga – kao pratnju za pjevanje. A onda, s Airplaneom, bio puno više gitarist….
“Kad sam prvi puta ušao u studio i čuo svoj glas, solo, zgrozio sam se nad njim, nikad ne znate kako zvučite… No, tijekom godina, prihvatio sam svoj način pjevanja, jako, zapravo, volim pjevati. Znate,” dodaje Jorma, “možete i s instrumentalnom pjesmom, ako imate sreće, srca drugih taknuti, ali većina ljudi ipak treba – riječi.”
Kao jedan od, ipak, najboljih rock i akustičnih gitarista svih vremena, kome se divi Jorma?
“Te su liste subjektivne, naravno, ali mislim da je većini nas ipak drago kad to čujemo, to ne moram posebno isticati. Toliko je dobrih gitarista, ovisi o žanru… U bluegrassu, Tony Rice, pa, također flatpicker, Bryan Sutton … Od fingerstyle gitarista, David Bromberg… mogao bih u nedogled – Rev. Gary Davis, Blind Blake, Brownie McGhee, Big Bill Broonzy… ali puno je i današnjih, mlađih gitarista koji su fantastični – Steve James, iz Austina, pa Woody Mann, Pete Huttlinger, Tommy Emmanuel… ovo je zlatno razdoblje za gitariste, za gitaru - prava renesansa.”
A kad sâm ne svira, i ne pjeva, koga i što sluša?
“Jako volim country, ne country-pop, nego pravi, tradicionalni country…i uglavnom žene u njemu. Veliki sam ljubitelj Mary Chapin Carpenter, volim Patty Loveless, Pam Tillis… Volim steel-gitare, njihov plačljivi zvuk, volim honky-tonk…Sviđa mi se novi album gitarista Lee Roy Parnella. Slušam puno bluegrassa…”
Što misli o današnjoj glazbi? Ne zna puno o njoj, priznaje. Puno se toga dogodilo od 60-ih godina, glazbeni standardi stalno su rasli, gitaristi, primjerice, postajali sve bolji i bolji, glazba se razvija, postižu se stvari koje su bile nezamislive 60-ih godina. Pop-glazba?, o njoj, kaže Jorma, ne zna ništa. “Nemam za te tekstove interesa. Produkcija je daleko otišla, da, ali me ne zanima, volim glazbu u kojoj ličnost glazbenika dolazi do izražaja, ukoliko uopće i ima ličnost, volim te ličnosti u glazbi čuti, to je i jedan od razloga zbog kojih volim bluegrass.”
Vlastita bogata iskustva i znanja i tehnike sviranja Jorma dugo već prenosi i drugima…
Uz još jednu Jorminu s novog albuma, instrumentalnu Fur Peace Rag, nekoliko riječi onda i o njegovom Fur Peace Ranch Guitar Camp (http://www.furpeaceranch.com), u jugoistočnom dijelu Ohija, gdje Jorma danas živi prilično jednostavnim, mirnim i obiteljskim načinom života. U karijeri dugoj gotovo pola stoljeća bio je u prvim redovima rock&rolla, jedan je od najštovanijih interpretatora američke roots glazbe i bluesa i jedan od vodećih učitelja fingerpicking gitarističkog stila. Sa suprugom Vanessom, vodi gitaristički kamp, na njihovom ranču veličine blizu 50 hektara. Ima kompletan studio, koncertnu dvoranu sa 200 sjedišta, bogatu glazbenu knjižnicu, niz vrlo lijepih i udobnih bungalova, u kojima gosti – instruktori i učenici, odsjedaju, i prostorije u kojima se glazbene radionice održavaju. Jezik kojim se ovdje uvijek govori je - “gitara”…
“Ali kamp nije samo za gitariste, imamo razne instrumente… dobro, violinu, banjo, mandolinu, bas, bubnjeve, održavamo radionice i za pjevanje, skladanje… U naše radionice dolaze ljudi svih uzrasta i raznih znanja i vještina - i stariji i mlađi, i žene i muškarci, i majstori i početnici, i Amerikanci i stranci…. nitko se, znate, nije sa znanjem rodio! Najviše me veseli kad vidim djecu, neki znaju biti jako dobri. Za mene, to je najveća nagrada – vidjeti bilo koga da u ruke uzima neki instrument, svira i u tome uživa.”
Među instruktorima, neki fenomenalni glazbenici, svjetskog renomena - Steve James, Guy Clark, John Hammond, Chris Miller, Jack Casady, zatim Geoff Achison, gitarist iz Australije, i onaj drugi dobro poznati Aussie - gitaristički fingerpicking virtuoz Tommy Emmanuel, jedan od najvećih živućih gitarista, smatra Jorma.
Od 1998., kad je Fur Peace Ranch Guitar Camp otvoren, kroz njega je prošlo na tisuće pojedinaca i nastavljaju dolaziti svake godine, od travnja do listopada, na duge vikende majstorske poduke koju nudi Jorma i niz drugih virtuoza. Sve se brzo unaprijed rasproda!
Ranč je to na kojemu “rastu” gitaristi ili, kako, u šali, Jorma veli – lakše je odgajati gitariste nego uzgajati, i musti, krave. Poučavanje je, za Jormu, među najvećim zadovoljstvima cijele njegove duge karijere, ispunjen je velikim ponosom zbog te svoje uloge…
“Volim poučavati… Volim taj aspekt prenošenja znanja drugima, ali mislim da taj posao i mene čini puno boljim gitaristom, jer učim od drugih glazbenika. ”
Kao i turneje, dodaje, na koje stalno ide, bilo solo, bilo kao Hot Tuna, bilo s postavom drugih glazbenika, jer jako je važan, ističe on, izravan kontakt s publikom. “Volim svirati, volim koncerte održavati, istina, ne volim biti puno razdvojen od obitelji, a priznajem i da mi samo putovanje sve teže pada, ništa više nije onako kao kad sam bio mlađi, ali obožavam pred publikom nastupati, tu se ništa nije promijenilo. Kad se svijetla pozornice upale, a u dvorani svijetla priguše, i mi počnemo svirati, to je nešto što danas volim isto kao što sam i nekada volio.”
U međuvremenu, otkako smo vodili razgovor, nastupio je, s Barryjem Mitterhoffom, u New Yorku, u Carnegieju. Nije bila ona velika dvorana, nego Zankel Hall, jedna manja, ali hej!, Carnegie Hall!!!, uzbuđeno je komentirao Jorma, pred održavanje koncerta.
Jormine turneje uglavnom su po Americi, rjeđe izvan nje, ali ide u Australiju, u studenome, i 25 godina već redovito dolazi u Italiju. Zašto onda ne i u Hrvatsku, tako je blizu? “Razgovarat ću sa čovjekom koji organizira moje koncerte u Italiji, da vidim može li se povezati s nekim u Hrvatskoj. Jako bih rado došao, naravno, ako ima interesa. Moj prijatelj Woody Mann provodi u Evropi, naročito istočnoj, veći dio godine, njegova se karijera zapravo tamo odvija. U Evropi općenito, ljudi slušaju glazbu na jedan drugi način, vrlo je ozbiljno uzimaju, doslovno je seciraju, to mi se sviđa, znaju svaki detalj, svaku činjenicu. Ima ih koji o mojoj glazbi znaju više od mene!”
Kad ne pjeva, ne svira, ne poučava, kad nije na turnejama, čime se Jorma Kaukonen bavi u slobodnim trenucima?
“Hmmm… danas sam kosio travu, kao što znate. Moja supruga i ja nedavno smo usvojili jednu djevojčicu iz Kine, prilično smo okupirani njome, Izze je sada važan dio naših života. Imamo i veliku proširenu obitelj, puno naše rodbine i prijatelja živi relativno blizu ranča. Volim ovo ruralno područje, volim biti vani, u prirodi… otići kanuom i praviti se da pecam, volim vožnje na svom Harley-Davidsonu, malim, seoskim, zavojitim i brdovitim cestama… sve u svemu ništa naročito, uživam u životu.”
Da nije slučajno bila glazba, što bi drugo bilo? “Ne znam,” bio je Jormin odgovor, “mislim da bi glazba, gitara, ipak bila, samo ne profesionalno… tko zna, možda bih bio vozač kamiona, ionako se volim vozikati svuda naokolo.”
A što je s političkom kampanjom, “Jorma za predsjednika?”
“Naravno da ću se kandidirati opet za predsjednika! Baš sam razmišljao, vrijeme je da na svoj Harley stavim novu naljepnicu – Jorma for President, 2008. Imam na njemu još uvijek onu staru, iz 2004. godine. Ma, pričekat ću još malo, ne želim, znate, prerano ući u debate.”
Jorma za predsjednika? To je, naravno, samo šala. Da nije, bila bih među prvima koja bi za Jormu glasala! Ali bez šale sada… Bivši glavni oslonac Jefferson Airplanea postao je, u međuvremenu, kolektivna američka tradicija, baš poput Harleyja, i ono još važnije - evoluirao u “starijeg državnika” američke roots glazbe, njegovi bi mentori i njegovi uzori bili puni ponosa.
Druge članove Airplanea ne viđa, ali s Jackom Casadyjem iduće godine slavi 50 godina suradnje i prijateljstva. “Iako iste stvari u glazbi volimo, jako se inače razlikujemo,” kaže Jorma, “ali nikad nismo imali niti jedan sukob, niti jednu razmiricu, uopće ne znam što je to što je to prijateljstvo tako dugo održalo na životu. Da znam, mogao bih tom informacijom možda svijet spasiti!”
Jorma Kaukonen se vjerojatno nikad nije više udaljio od Jefferson Airplanea i tih davnih dana kao sada, albumom Stars In My Crown, akustičnim albumom folk-bluesa s religioznom porukom, albumom u službi mahom gospela. Pjesme su to koje odaju njegova razmišljanja o vlastitoj smrtnosti. Za omot albuma, Jorma je napisao ove riječi: “…. Moj je životni put imao mnoga skretanja, cijelo je to putovanje bilo izvanredno. Iako je svijet danas jedno vrlo složeno mjesto, ja živim jednostavnim životom, sa svojom glazbom. Ima jedna nit koja nas sve slijedi, od početka do kraja; ta nit čini puni krug ljubavi oko mene, u ovom trenutku mog života. Pišem ove riječi sa 66 godina… Tko bi ikad pomislio da će život ispasti tako dobro?”
Evo sada i onog reggae dragulja….i Jorma, Barry Mitterhoff, Byron House i Chris Brown…u pratnji dječjeg zbora sastavljenog od tri Barryjeve kćeri i dva Byronova sina…
Hvala na razgovoru, Jorma! I da ne bude opet pet godina!!!