Udarci – kao ovaj bivšeg demokratskog senatora Sjeverne Karoline Johna Edwardsa, upućen njujorškoj senatorici Hillary Clinton: «Glasala je zajedno s Bushom i Cheneyem!». Nadmetanja – poput ovog komentara Hillary Clinton: “Napadaju me ne zato što sam žena. Napadaju me zato što sam u vodstvu.”
I, naravno, prilika za kandidate da se izjasne o svojim stavovima. Predsjednička utrka za 2008. godinu ima više kandidata – i više debata – od bilo kojeg nadmetanja ove vrste u bliskoj povijesti. Za ovakva sukobljavanja postoji važan razlog. Savjetnik za političke komunikacije Peter Fann pojašnjava: "Ovo je prvi put od 1952. godine da ne postoji predsjednik koji je već na dužnosti ili dopredsjednik koji uz njega igra na sigurnu kartu, ili pak netko tko je unaprijed poznat publici kao kandidat određene stranke. Stoga je neizvjesno koji će kandidat pobijediti, demokratski ili republikanski".
Budući da je broj kandidata tako velik, svaki od njih koristi debatu kao sredstvo kojim će privući pažnju. S tim se slaže Candice Nelson sa sveučilišta American: "Svaki kandidat tijekom debate nastoji reći nešto što će kod birača imati pozitivnog odjeka, nešto što će se opetovano citirati u medijima".
Današnji stil predsjedničkih debata započeo je 1976. godine, kada se tadašnji predsjednik Gerald Ford riječima hrvao s demokratskim izazivačem Jimmyem Carterom. Otada su debate postale neizbježnim dijelom predsjedničkih izbora. Ali one se ne sastoje od diskusija u kojem jedan kandidat izlaže argumente a drugi ih pobija. U njima se izmjenjuju pitanja publike i odgovori, koje drugi kandidati komentiraju. Danas su debate prešle s televizije na Internet. Primjerice, one koje sponzoriraju televizijska mreža CNN i web sajt YouTube omogućavaju korisnicima Interneta da elektronskim putem postavljaju pitanja kandidatima. Što će glasači izvući iz ovih susreta? Candice Nelson sa Sveučilišta American predviđa već poznati obrazac:"Ako pogledate povijest debata, ono što upada u oči nije to što su kandidati rekli, već ‘gafovi’ koji su pritom nastali".
A kandidati – baš kao i mediji – čekaju da se čim prije okome na onoga koji pogriješi.