Benny Goodman je rođen 30. svibnja 1909. godine. Stota obljetnica njegova rođenja obilježava se koncertima od Washingtona i New Yorka i Bostona do San Francisca i Los Angelesa i, naravno, Chicaga, Goodmanovog rodnog grada.
Datum, međutim, koji je, zahvaljujući njemu, ušao u povijest jazza šesnaesti je siječanj 1938. Te nezaboravne večeri, Benny Goodman je, sa svojim trijom, svojim kvartetom i svojim big bandom, izašao na pozornicu Carnegie Halla. Po prvi puta su se s pozornice te ugledne simfonijske dvorane, tog bastiona klasične glazbe na Manhattanu, čuli zvuci jazza, zvuci jednog swing-banda.
Malo je koncertnih postava tako impresivnih kao što je bila ta, te večeri šesnaestog siječnja 1938. godine, na daskama Carnegie Halla – uz Goodmanov band, kvartet i trio i u njima, između ostalih, trubač Harry James, pijanisti Teddy Wilson i Jess Stacey, vibrafonist Lionel Hampton i bubnjar Gene Krupa, još i dodatni “personal” orkestra Counta Basieja - trubač Buck Clayton i saksofonist Lester Young. Kornetist Bobby Hackett također je bio tamo kao i nekoliko “Ellingtonijanca” - saksofonisti Harry Carney i Johnny Hodges te trubač Cootie Williams. Duke Ellington je bio u publici.
Zadnja na programu te večeri bila je “Sing, Sing, Sing,” Louisa Prime. Benny Goodman ju je zvao “killer diller,” jer uvijek je publiku dizala na noge. Podigla ju je na noge i tada... Po prvi puta, publika Carnegie Halla zaplesala je između redova.
Poslušajmo barem “prvi dio” dvanaestminutne “Sing, Sing, Sing” sa, sada legendarnog, jazz-koncerta u Carnegieju, 1938...
Povijesni Goodmanov koncert u Carnegie Hallu samo je potvrdio razdoblje swinga koje je on i otvorio tri godine ranije, točnije – 21. kolovoza 1935. godine, nastupom u Palomar Ballroomu, u Los Angelesu. Večer je počela mlako, sporijim skladbama, publika baš i nije bila zagrijana. Onda je Krupa Goodmanu dobacio: “Hej, ako ćemo propasti, daj da propadnemo svirajući barem ono što volimo.” Goodman se odlučio za jedan od fenomenalnih aranžmana Fletchera Hendersona. Urnebes koji je potom uslijedio bit će za Bennyja Goodmana, kako je sâm kasnije rekao, “najslađa buka cijelog mog života!” Skladba je bila “King Porter Stomp,” Jelly Roll Mortona. Ona će klarinetistu i band-leaderu Bennyju Goodmanu i donijeti naslov “Kralja swinga”...
Rođen u jednoj od najopasnijih četvrti Chicaga, u siromašnoj obitelji, kao deveto od 12-ero djece, Benjamin David “Benny” Goodman na početku svog života nije imao nikakvih povoljnih okolnosti koje bi ukazivale na put do Carnegie Halla. Ali otac je bio svijestan velikih mogućnosti koje je pružala glazbena scena Chicaga i deset godina starog Bennyja upisao je, 1920. godine, u lokalnoj sinagogi, na satove klarineta. Učio je kod klasično obrazovanog čovjeka, ali brzo shvatio da bi ga još dalje mogla odvesti improvizacija. Da je bio talentiran, to je odmah bilo očito. A bio je i discipliniran. Marljivo vježbanje svakog dana ostat će rutina do kraja njegovog života.
Sa 12 godina već je profesionalno nastupao; sa trinaest je načinio prve snimke s Krupom i Teagardenom. Sa šesnaest, već je bio virtuoz i uzdržavao je obitelj, nakon smrti oca. G. 1934., osnovao je svoj prvi “big band” i iduće godine poveo ga na turneju, u potrazi za publikom za svoj band i svoju glazbu, koju je i našao u losangeleskom Palomaru. Šest mjeseci kasnije Goodman je već svjetski poznat kao “King of Swing”...
Od tog trenutka, od tog uspjeha, kratak je bio put Bennyja Goodmana do Carnegie Halla. Možda ste čuli za onu u kojoj dječak na ulici New Yorka pita prolaznika: Znate li put do Carnegie Halla? Čovjek mu mudro odgovara: Vježbanjem, sinko, vježbanjem. Goodman ga moguće nikada nije čuo, ali njegov je život bio potvrda mudrosti tog vica. Koncertom u Carnegie Hallu, jazz je izvukao iz podzemlja, postavio ga na “hit-paradu.” Taj će koncert zauvijek promijeniti nas način percipiranja Goodmanove glazbe, ljudi u njoj neće više vidjeti samo plesnu glazbu nego – umjetničku formu. Jazz je zadobio poštovanje i valjanost u glazbenom establishmentu.
Ali nije Goodman bio ključan samo u predstavljanju jazza “mainstream” publici, već i u rušenju rasnih barijera, kad je u svoj trio, još puno prije koncerta u Carnegie Hallu, primio pijanista Teddyja Wilsona. Wilson je time postao prvi crnački glazbenik koji je javno nastupao s jednim do tada svebjelačkim jazz ansamblom. Primit će Goodman, 1936., i vibrafonista Lionela Hamptona, a samo godinu dana nakon Carnegieja, 1939., i gitarista Charlieja Christiana. Naći i imati najbolje ljude, to je bilo jedino što je zanimalo Goodmana.
Imao je izvanrednu karijeru ambasadora glazbe - jazz je predstavio milijunima onih koji vole plesati, u Americi i izvan nje. Ići će, par desetljeća, na međunarodne turneje, za američki State Department, uključujući i onu Sovjetskim Savezom, 1962., i nekoliko Europom, sedamdesetih godina.
Vodio je najutjecajniji i neko vrijeme najpopularniji, po mišljenju mnogih možda i najdotjeraniji, od velikih orkestara swing-razdoblja; ali on sâm neće se samo na jazz, ili samo na swing, ograničavati nego će efektivno u svoju glazbu i bebop inkorporirati i simultano sve više ulaziti u klasičnu glazbu – još uvijek su utjecajne njegove snimke Aarona Coplanda, Mortona Goulda, Igora Stravinskog i drugih skladatelja.
U rukama čovjeka koji je bio kao kod kuće i kad je jazz svirao i kad je svirao klasičnu, klarinet je doista bio, da se poslužim njegovim riječima, “one sweet licorice stick,” jedan slatki “lakric” štapić. Bio on Selmer ili Buffet!
