Rodjen 1955. godine, Thomas FitzGerald je odrastao u irskoj katolickoj obitelji u njujorskom Queensu.
"Sa par dolara u dzepu znali smo, kao djeca, otici na Manhattan i tamo provesti cijeli dan. Nasi roditelji nikad ne bi znali gdje smo bili, vratili bi se kuci kad su se na ulicama pocela paliti svijetla. Drugacija su to bila vremena", kaže FitzGerald.
Javna sluzba, kaze FitzGerald, cijenila se u njegovoj obitelji, njegovala kao velika vrijednost. Njegov stariji brat Rick proveo je jedno ljeto radeci na izgradnji kampa za siromasne djecake u brdima Kentuckyja. G. 1976., s diplomom koledza u rukama i inspiriran bratovljevim pricama FitzGerald se i sam zaputio u Kentucky, u nadi da ce moci pomoci drugima.
I pomogao je. Pridruzio se kampanji, pod pokroviteljstvom lokalne crkve, kojoj je cilj bio privuci paznju javnosti na stetne ucinke povrsinskih kopova ugljena na okolis i zdravlje. Njihova su nastojanja bila uspjesna – g. 1977., donesen je bio zakon o zabrani takvog nacina rudarenja.
Provodjenje zakona, medjutim, nije lako, posebno u drzavama poput Kentuckyja – veliki je proizvodjac ugljena i 98% drzave ovisi o njemu i fosilnim gorivima za prozivodnju elektricne energije.
"Cilj zakona je bio zastiti ljude koji zive u takvim podrucjima od stetnih ucinaka rudarenja i tehnologijom uvesti odgovornu rudarsku praksu, a dogodilo se obrnuto. Jos uvijek postoji znacajan broj ljudi na cije zivote dnevno utjece rudarstvo – ne samo nacin na koji se ugljen vadi nego i nacini njegova prijevoza", kaže FitzGerald.
G. 1980., s diplomom pravnog fakulteta, FitzGerald je nastavio sa svojim radom – prisiliti rudarske kompanije da budu odgovorne za svoje akcije. Dobar dio tog posla obavio je za neprofitnu organizaciju zvanu Kentucky Resources Council, na cijem se celu i nalazi od 1984. godine. Njegovi klijenti su pojedinci i skupine cijem zdravlju je rudarska industrija naudila, a ne mogu sebi priustiti odvjetnika.
"Svjedoci smo sve vecim i vecim strojevima koji nanose stetu okolisu, zamjenjuju radnu snagu i istiskuju zajednicu", kaže FitzGerald.
Tijekom godina, FitzGeraldu je poslo za rukom provesti i primijeniti neke odredbe zakona iz 1977. godine – recimo, ekoloski osjetljiva podrucja Kentuckyja dovesti pod zastitu, zabraniti rudarenje na njima. Mnogi aktivisti, u drugim dijelovima Amerike, primijenjuju njegov pristup i nacine rada u sprjecavanju potencijalno stetnih i destruktivnih nacina rudarenja.
"Uspjelo nam je izboriti se za permanentnu zastitu vodoopskrbnog podrucja za mjesto Middlesboro, u Kentuckyju. Isto smo postigli i u Pinevilleu. A uspjelo nam je osigurati i zastitu Black Mountain, najvise planine u Kentuckyju, i njenog sjevernog, sumovitog eko-sustava", kaže FitzGerald.
Iako je FitzGeraldova ekspertiza na podrucju povrsinskih kopova, on svojim pro bono radom djeluje i izvan tih granica, radi na slucajevima opasnog otpada, zagadjenja vode i zraka.
Njegova je organizacija mala – u njoj rade samo on, jos jedan odvjetnik i upravitelj ureda, ali prasina koju ona dize je velika. Da bi doslo do promjena, kaze on, potrebno je da zajednica bude aktivna i dobro informirana...
"Cijena ekoloske odgovornosti, kao i cijena slobode, stalna je i vjecna budnost gradjana. Ono sto mi pokusavamao, to je osposobiti pojedince da ne samo znaju izaci iz krize, vec i da budu budniji, da znaju kako zahtjevati odgovornost, kako privatnog tako i javnog sektora, i kako biti odgovorniji prema sebi samima" kaže FitzGerald.
Tim vjestinama FitzGerald i poducava studente prava na Sveucilistu Louisvillea, isto predaje i gradjanskim skupinama.
"Pokusavam demistificirati zakone i propise kako bi ljudi mogli razumijeti, mogli shvatiti da je u njihovim rukama moc za stvaranje, u njihovim vlastitim utjecajnim sferama, pravednije, bolje i odrzivije, buducnosti", kaže FitzGerald.
FitzGeraldove aktivnosti “watchdoga” donijele su mu siroka priznanja. Upravo je imenovan jednim od pet dobitnika nagrade Heinz, za zastitu okolisa. S njom je primio i 250.000 dolara. Jedno je to od najvecih u svijetu priznanja za individualna nastojanja.