Dodjela Grammyja je prosla; ceka nas, za tjedan dana – 27. veljace, i dodjela Oscara. Grammy je prosao u znaku Rayja Charlesa; svi su izgledi da ce, u znaku Rayja Charlesa, proteci i jedan dio Oscara – o Jamieju Foxxu, naime, koji glumi “brata Raya” u filmskoj biografiji Ray, mjesecima se vec govori kao o favoritu za Oscara. Foxx je i nominiran za nagradu Filmske akademije, u kategoriji najboljeg glumca, a film Ray, u kategoriji najboljeg filma. Bitka u ovoj zadnjoj kategoriji, predvidjaju mnogi, vodit ce se, vjerojatno, ipak izmedju filmova Clinta Eastwooda i Martina Scorcesea, a ne Hackfordovog Rayja, ali Jamie Foxx, po misljenju vecine, nesumnjivo zasluzuje Oscara za svoju zadivljujuce uvjerljivu intepretaciju legendarnog glazbenika.
I u nasem Americkom kulturnom magazinu jos na temu Rayja Charlesa, jer izdan je upravo prvi homage album tom glazbeniku, jednog od njegovih najblizih suradnika, a dva dana nakon dodjele Grammyja, i gotovo osam mjeseci nakon smrti Rayja Charlesa, bio je on i tema uvodnika Washington Posta....
Slusamo tenor-saksofonista Davida “FatHead” Newmana, s upravo izdanog albuma I Remember Brother Ray. Newman je sa Charlesom blisko suradjivao vise od deset godina. I makar je njegov samo prvi od onoga sto ce zacijelo biti jos cijeli niz homage albuma, kriticari su vec za njega rekli “tesko je i zamisliti da ce, od Newmanovog, biti iskrenijih, cestitijih, toplijih i osjecajnijih i dirljivijih” iskaza stovanja tom covjeku koji je ostavio trajnog traga na svaki oblik popularne glazbe zadnjih 50 godina. Albumu I Remember Brother Ray vratit cemo se za nekoliko trenutaka.....
Crvena i plava i boja Rayja Charlesa....Pod tim je naslovom, u utorak, dva dana nakon dodjele nagrada Grammy, u Washington Postu, objavljen clanak uvodnicara Eugena Robinsona. “Demokrati mozda riskiraju kad Howarda Deana stavljaju na celo svoje stranke, ali opcije su im ogranicene. Jedini siguran, pouzdan izbor nije, nazalost, vise bio na raspolaganju – pokojni Ray Charles. A sto drugo zakljuciti nakon [ovogodisnje] dodjele Grammyja,” pita Robinson i nastavlja:
”Tri puta tijekom veceri kolege su mu, svojim nastupima, odale priznanje; bilo je suza i beskrajnih ovacija; a cak osam posthumnih Grammyja staje sada uz onih 12 koje je Charles dobio za svog zivota......ljubav glazbene industrije, i cijele zemlje, za Rayja Charlesa ne samo da je premostila onaj jaz izmedju crvenoga i plavoga [Robinson aludira na prosle predsjednicke izbore i na ‘crvene,’ republikanske, i ‘plave,’ demokratske savezne drzave na zemljovidu Sjedinjenih Drzava nego je cijeli koncept,” kaze on, “razbila na sto komada.”
“Ray Charles je, naravno,” pise Robinson, “bio umjetnik, ne politicar, ali umjetnost i politika cesto se ispreplicu, do izvjesne mjere. Rayja je tesko bilo definirati i na jednoj i na drugoj fronti. Sam je sebe predstavljao kao demokrata, ali pjevao je za Ronalda Reagana. Bio je prijatelj Martina Luthera Kinga i davao punu podrsku pokretu za gradjanska prava, ali nikad ga nije bilo u prvim redovima, jer, kako je sam jednom u sali rekao,” podsjeca uvodnicar Robinson, “ne bih znao kad se treba sagnuti da me metak ne pogodi.
Nakon svog koncerta u Juznoj Africi, za vrijeme apartheida, Charles se, kod kuce, nasao pod ostrim udarom kritika. Nitko od Rayja Charlesa nije unosio u svoje sviranje i pjevanje vise bluesa i soula, a ipak, bio je i jedan od najboljih interpretatora countryja kojeg je,” pise Robinson, “ova zemlja imala.”
“Dar koji je Ray Charles imao, a koji bi itekako dobrodosao demokratima u rjesavanju njihovih sadasnjih muka,” dalje ce Robinson, “bila je njegova sposobnost da se obraca i da komunicira i s onima koji su se bitno razlikovali od njega. Charles je bio crnac, bio je hendikepiran i bio je ponosan, bio je cisti proizvod afro-americkog iskustva, ali kad se sa dzuboksova, po barovima s piljevinom na podovima, cuje njegova verzija pjesme I Can’t Stop Loving You, i oci kauboja napune se suzama.
Njegova verzija popularne patriotske – America the Beautiful, kao sto su svi isticali u onim danima nakon smrti Rayja Charlesa, bila je sama definicija ukljucivosti. Jedno do drugoga mogu stajati crnacki tinejdzer, iz siromasnog gradskog sredista, i sjedokosa gospodja iz Idaha – i jedno i drugo osjecat ce da pripadaju pjesmi i da ona pripada njima, jer Ray je jednostavnu pjesmu znao ispuniti obecanjima. Ray je morao znati,” pise Robinson, “da je cijela ova crveno-plava stvar cista glupost, i glazbena industrija to zna – hip-hop, crnacki umjetnicki izraz i kultura nastala u gradskim sredistima, prodaje se i slusa u americkim predgradjima.”
Uvodnicar Eugene Robinson pise i o nekim drugim politickim lekcijama naucenima za 47. svecanosti dodjele Grammyja – sa Los Lonely Boys, trijom koji cine tri Chicano brata, hispanicka se Amerika pridruzila glavnim tokovima; Alicia Keys, crnkinja, koja je, sa Jamijem Foxxom, nastupila u jednom od tri homagea Rayju Charlesu, vratila se potom medju publiku, sjela uz svoju majku, bjelkinju.
Rasni identitet postao je daleko fluidniji nego sto je bio,” kaze Robinson. “A spolni identitet? Melissa Etheridge lezbijka, na pozornicu je izisla s obrijanom glavom, jer joj predstoji kemoterapija, zbog raka na dojci, na noge je digla publiku otpjevavsi Piece of My Heart, u znak priznanja Janis Joplin. A da je vjera univerzalna,” pise Robinson, “potvrdio je i rapper Kanye West, otpjevavsi svoj kontroverzni mega-hit Jesus Walks, i pjevajuci ga, priveo kraju njegovu kontroverznost.”
“Komplicirana je, ova Amerika,” pise u zakljucku svog uvodnika Eugene Robinson, “nije tako cisto i jasno podijeljena u tabore dviju primarnih boja, kako bismo trebali vjerovati politickim analiticarima. Nacin za svladavanje umjetnih podijela jest - doprijeti do ljudi na razini ljudskoga, prihvatiti ih, a ne od sebe odgurnuti. Upravo to je ono sto je Ray Charles, ‘Genij,’ tako dobro razumio i sto se nadam da ce i Demokrati moci nauciti, nekako. Brata Rayja vise nema, otisao, ali na raspolaganju bi mogao biti,” zakljucuje Eugene Robinson, “Jamie Foxx.” Makar je album I Remember Brother Ray, Davida “FatHead” Newmana samo prvi od onoga sto ce zacijelo biti jos cijeli niz homage albuma, kriticari su vec za njega rekli “tesko je i zamisliti da ce, od Newmanovog, biti iskrenijih, cestitijih, toplijih i osjecajnijih i dirljivijih” iskaza stovanja tom covjeku koji je ostavio trajnog traga na svaki oblik popularne glazbe zadnjih 50 godina.
Culi smo, na pocetku, malo one slavne Charlesove Hit the Road Jack, u kojoj slavni saksofonist s lakocom prelazi iz onog originalnog paradnog ritma u swing; no, veci dio glazbe na albumu inspiriran je glazbom koju je Ray Charles izvodio s malim kombo-sastavima, pedesetih godina, kad je David Newman i nastupao uz Rayja Charlesa. Intimni ambijent narocito lezi Newmanu sto potvrdjuje i njegova sjajna izvedba one divne balade iz Charlesovog repertoara - Drown in My Tears....
“Da sam saksofon odabrao, umjesto pjevanja i glasovira, zelio bih da sam onda mogao zvucati poput ‘FatHead’ Newmana,” rekao je Ray Charles Newmanu dok su zajedno radili na Charlesovoj autobiografiji Brother Ray. “FatHead” ima zvuk, ima duboki osjecaj za soul i melodiju, i to ga cini divom u jazzu. Odigrao je vaznu ulogu u mojoj glazbi, imao sam srecu da ga susretnem rano u zivotu,” rekao je Ray Charles u jednom intervjuu, 1977. godine.
Sedamdesetdvogodisnji David Newman sada uzvraca svom bivsem sefu, albumom I Remember Brother Ray, Sjecam se brata Rayja. I to doista cini s najvecom iskrenosti i cestitosti, s puno topline i osjecaja. Odabrao je osam skladbi koje se s Rayjem svirao na vrhuncu njegove popularnosti. Rodom iz Texasa, Newman je Charlesa sreo u Dallasu, pocetkom 50-ih i vise od deset godina s njim svirao, na bariton-saksofonu, prije nego sto je, presavsi sredinom 60-ih u New York, zapoceo solo-karijeru. Jos dok je s Rayjem svirao, 1959, Ray je bio producent albuma Ray Charles Presents David “FatHead” Newman, jer je zelio siru publiku upoznati s talentom Newmana.
Nista slicnoga Ray Charles nije ucinio ni za kojeg drugog clana benda. Nadimak “FatHead,” u znacenju “glupan,” Newman je dobio jos u srednjoj skoli, jer ga je ravnatelj skolskog orkestra uhvatio da note ispred sebe drzi naopako. Nadimak je ostao, no Newman za sobom ima cijeli niz priznatih i cijenjenih albuma, zajednickih projekata s glazbenicima od Herbieja Manna, Arethe Franklin do Aarona Nevillea, nastupio je i u filmu Kansas City, Roberta Altmana...... i svirao, solo, na pogrebu Rayja Charlesa, u Los Angelesu. Album u sjecanje Rayju Charlesu prvi je Newmanov iskljucivo na tenor-saksofonu. Prate ga vibrafonist Steve Nelson, pijanist John Hicks, bubnjar Winard Harper, i basist John Menegon.
Zacijelo ce biti jos puno albuma snimljenih u sjecanje Rayju Charlesu; osam melodija na ovom albumu, s Davidom Newmanom, mozda doista nitko nece moci nadmasiti u iskrenosti, osjecajnosti i toplini, jer nema te skladbe na albumu I Remember Brother Ray u kojoj nam Ray Charles nije na umu......