“Obozavam biti tu odakle sam, kod kuce, u sumama Minnesote, nema na svijetu boljeg mjesta, prekrasno je.” Bilo je rano poslijepodne, trinaestog prosinca. Sam se bas vratio iz Californije; tog je vikenda nastupio u Duluthu; mozda mjesec dana ranije, sa svojim trijom – Clearwater Hot Club, izdao svoj novi CD – May Rain.
“Sunce upravo zalazi, znate, doba je godine kad sunce vec bude nisko na nebu, a i mi smo prilicno gore, na sjeveru Minnesote; dan je divan, kristalno cist, vani je minus petnaest stupnjeva Celzija, zemlja je snijegom prekrivena, moje macke grebu po vratima, hoce unutra.....gledam van na borove, dalje su polja i jedno jezero dolje.....predivno je ovdje.” Mjesto o kojemu Sam govori podrucje je Minnesote zvano Mesabi Range; njegov dom “u sumi” blizu je Grand Rapidsa, stotinjak milja daleko od Dulutha, grada na obali jezera Superior. Tu je Sam rodjen prije nesto vise od 18 godina, tu je odrastao, u obitelji hrvatsko-norveskog porijekla (za sebe i kaze – Amerikanac sam, pola, po tati, Hrvat, pola, po majci, Norvezanin), i u zajednici koja svoje korijene ima u raznim evropskim zemljama, od Poljske i Skandinavije do Slovenije i Hrvatske.
“Mi ‘Rangeri,’ kaze Sam, mi, zitelji sjeveroistocne Minnesote, cudesna smo jedna zajednica, sa svim tim mijesanjima...Za mene je jako vazno nikad ne zaboraviti odakle sam i uvijek znati gdje sam!” Ako Sam Miltich, koji je, kako rekoh, upravo napunio 18 godina, kani nastaviti s onim sto je odlucio kad mu je bilo 15, a nema nikakvog razloga misliti da nece, morat ce odlaziti u druge dijelove svijeta, daleko od Minnesote i daleko od kuce. “Znam,” kaze on. “Ali, znam i da cu se uvijek htjeti vracati i da cu se uvijek moci vratiti kuci i svojoj obitelji.”
Rodno mjesto Boba Dylana, Hibbing, samo je malo nize, niz cestu, od Sama; Sam Dylana voli i postuje, ali obozava jednog drugog glazbenika i odlucio je poci njegovim stopama, stopama legendarnog Djanga Reinhardta. Prije otprilike 3 godine, Sam je odlucio na gitari svirati bas kao Django; danas, Sam na gitari i svira bas kao Django.......Poslusajte ga i sami, u Samovom aranzmanu skladbe I Found a New Baby, s nedavno izdanog albuma May Rain. Sam Miltich i Clearwater Hot Club! Cine ga jos Raphael Fraisse, violina, Mark Kreitzer, ritam-gitara, i Matthew Miltich, kontrabas, i otac Sama.
Daleko od evropske jazz-club scene, “u sumama Minnesote,” kako Sam kaze, sto je 15-godisnji djecak nasao tako privlacnoga u Gipsy-jazzu i u muziciranju Djanga Reinhardta?
“Kako da to najbolje opisem...bilo je to kao da sam se odjednom vratio necemu svome, necemu sto nikad prije nisam znao, sto nikad prije nisam cuo, ali necemu sto je bilo moje, necemu sto mi je ipak bilo potpuno poznato. Dvije su stvari na mene utjecale – otkad znam za sebe, u kuci sam uvijek slusao jazz i swing music, zahvaljujuci ocu, koji je tu glazbu stalno svirao, i zahvaljujuci djedu, koji je, cetrdesetih godina, vlastiti swing band imao. Drugo, tu gdje zivim, uvijek sam cuo i tamburicu. A Gipsy-jazz, to vam je kao da ste i uzeli i tamburicu i swing i strpali ih zajedno i sto ste dobili – Gipsy-jazz!”
Za Sama, Gipsy jazz je odjek istocne Evrope, ruralnog bluegrassa i swinga one starije generacije. Definitivno, kaze, odjek istocne Evrope - stil, nacin sviranja na gitari, i onaj mracni, tajanstveni osjecaj koji se tu uvijek provlaci, pun emocija i strasti, imaju ga svi kordofoni instrumenti. Od oca sam ih, kao dijete, slusao, sva ta glazba vrtila se i motala i mijesala u mojoj glavi, stalno sam je, gore negdje, cuo. Nisam k sebi mogao doci od cuda kad sam konacno otkrio da je to netko vec napravio. Gipsy-jazz,” kaze Sam, “to je sve sto sam u glazbi i od glazbe ikada zelio.”
A, onda je, prije otprilike 3 godine, onaj film vidio, Sweet and Lowdown, Woodyja Allena...
“Vidio onaj film i sve se otada promijenilo. Zapravo, bas nam je kuca onda bila izgorjela, potpuno. Neke smo radove na njoj imali, doslo je do pozara i sve je otislo. Glasovir, na kojemu sam godinama, prije gitare, svirao, tatin kontrabas, iz Evrope, vise od sto godina star...sve smo izgubili. Kad su radovi na kuci poceli, preselili smo, privremeno, u jednu brvnaru, od prijatelja. Kad je kuca izgorjela, ostali smo u brvnari cijelu zimu. Kad smo u nju preselili, ja sam bas poceo malo na gitari uciti, pa smo sa sobom i ponijeli gitaru i banjo. Kad je kuca izgorjela, trebalo je nekako, tijekom te duge zime, ubiti vrijeme i tako je, za mene, sve pocelo na gitari.”
Prije toga, za Sama je postojao glasovir, na kojemu je sa 4 godine poceo. Kad je bio mali, kaze, najvise je volio Rapsodiju u plavom, Georgea Gershwina, i ba sje nju htio na glasoviru svirati. Onda je uzeo u ruke malo tatin kontrabas, jer tata ih je punu kucu imao. To sto je kontrabas vjerojatno bio visi od Sama, nije Sama nista smetalo. Upalio bi radio i uz njega svirao, pravio se da je sam clan nekog benda. Jako je tada, veli, volio dixieland. Onda je na red dosla i tuba. S glasovirom je nastavio, s tubom i kontrabasom takodjer, u skolskom orkestru, a onda je i akusticna gitara postala jako vazna. Slusao je on, usput, i puno Hendrixa i Claptona i rock-and-roll i Jerryja Garciju i bluegrass i Doca Watsona i Earla Scruggsa i Dukea Ellingtona i Lestera Younga i Counta Besieja i Andresa Segoviju i Antonija Carlosa Jobima i Mauricea Ravela i Brahmsa i Debussyja....uvijek je tu bila i tamburica. I puno ujaka i teta i tisucu rodjaka....i svi glazbeno nadareni, pjevalo se i sviralo sve u sesnaest kad bi se kod bake Miltich okupljali, kad bi u krug svi sjeli, za pravi jam-session. Baka je cello svirala, djed je bio profesionalni basist i svoj swing band imao, oboje su na Sveucilistu Minnesote studirali glazbu. Sam je sve to upijao, slusao i ponajvise ruke svojih ujaka na gitari pratio. Bile su to prve lekcije, kaze.
Kad je sam gitaru ozbiljno u ruke uzeo, ucio je tako sto je slusao snimke Djanga Reinhardta, skidao ih notu po notu, doslovno kopirao. Kad je sam gitaru prilicno svladao, otac ga je odveo u San Francisco, kod gitarista i majstora za jazz manouche - Paula Mehlinga, koji ima vlastiti sastav – Hot Club of San Francisco. Mehling je pristao Samu biti ucitelj, dao mu tonu materijala, nekoliko videa i poslao doma, da vjezba sest mjeseci i da mu se onda opet vrati. Tako je to islo jedno vrijeme, na relaciji Minnesota-California. Nije bilo tesko, kaze Sam, nikad nije tesko kad nesto doista volite, kad ste istinski motivirani, kad za nesto neiscrpnu strast imate. Sto to znaci prevedeno u sate vjezbanja?
“Kad sam poceo, bilo bi to po osam do dvanaest sati dnevno, puno sam svirao, nekad je bilo pet, nekad deset, ali uvijek sam nastojao sto vise svirati.....Malo sam se sada ulijenio,” priznaje Sam, “ljetos sam puno radio, snimali smo CD, moram se sto prije opet vratiti vjezbanju. Zelim neke drugacije stvari raditi, zelio bih, recimo, orkestrirati Ravela za Gipsy jazz. ”
Sam je, zapravo, toliko vec dobar da ga profesionalni glazbenici pozivaju sa svih strana, da nastupa s njima. S trijom Robina Nolana, lani, u Lincoln Centru, u New Yorku, na koncertu uprilicenom u sjecanje Djangu Reinhardtu, pedeset je godina proslo od njegove smrti; s istim trijom i u Augsburgu, u Njemackoj; a, s vlastitim trijom, u kojemu nastupa i njegov otac, u nizu klubova Minnesote i susjednih drzava. Prosli je vikend u Duluthu nastupao, bio je tamo i autor upravo izdane knjige o zivotu i glazbi Djanga Reinhardta, Michael Dregni, on je iz svoje knjige citao ulomke, a Clearwater Hot Club Sama Milticha glazbeno ilustrirao te ulomke. Sto o trazenosti njegovog sina i slavi koja se upravo radja misli njegov tata, Matthew Miltich, basist i profesor engleskog jezika na lokalnom koledzu?
Ne cudi ga, naravno, jer izlagali su Sama svakoj vrsti glazbe, jos od najranijeg djetinjstva, Sam je svaki stil volio, ali u svakom stilu glazbe uvijek je imao osjecaj za najbolje, uvijek najbolje predstavnike, najbolje nosioce odredjenog stila birao i to je, kaze tata Matthew, puno obecavalo. “Moj otac,” prica Matthew, “koji je znao da zivot profesionalnog glazbenika nije lak, govorio je Samu – sviraj, ali za vlastitu dusu, uzivaj u glazbi, no ne pokusavaj od glazbe zivjeti. Pa, ipak, ono sto sam ja u svom ocu vidio - nikad nije bio sretniji nego kad je sam nastupao. Kad je na Sama dosao red, ja sam oceve rijeci obrnuo i rekao mu – ako je to ono sto zaista zelis, naci cemo nacina da nastavis, ohrabrivali smo ga, ali moram priznati – zelja da svira vec je u njemu bila. No, Sam je i prilicno ‘prizemljen,’ mislim da nosi pametnu glavu na ramenima. Svira zato sto glazbu obozava.”
Je li ikad sanjati mogao da ce ga sin u vlastitom sastavu “uposliti?” “Neee,” odgovara Matthew, smijuci se, “naravno da nisam, ali on je sada moj boss, u bendu, on mi je rekao sto da radim i ja se trudim da taj posao sto bolje obavljam. Za sad dobro ide.”
Matthew, koji hrvatski prilicno dobro govori, s velikom nostalgijom prica o jednom jedinom posjetu Hrvatskoj, s ocem, prije 30 godina. Njegov djed, Samov pradjed, u Ameriku je dosao, kao tinejdzer, na prijelazu stoljeca, radio u rudnicima zeljezne rude, na Mesabiju. Rodio se u Mileticima, kraj Zadra, njegova supruga, koju je u Minnesoti sreo, u Rajkovicima, kraj Slanog. Zapravo, sve detalje mi je vec ispricao i Sam. Iako u Americi rodjen kao treca generacija, Sam je sa cijelom povijescu obitelji i svojim hrvatskim porijeklom, vrlo dobro upoznat, a i doprinos opet treba pripisati toj obitelji. Zna i malo hrvatski – uobicajene pozdrave, dobro, hvala, kako si?, pivo, vino....dakle, sve sto je bitno, a onda je dodao, iz svog vokabulara, i rijec “magarac.” Zasto bas “magarac?” Zato, rekao je kroz smijeh Sam, sto sam cuo od tate da je moj pradjed to mom djedu govorio: Ko magarac radis kad u rudniku radis, eto!
U brojnoj hrvatskoj zajednici Mesabija cesto se jos uvijek cuje tamburica, a svake godine, kaze Sam, pravimo i poticu, veselim joj se, sada za Bozic. U Hrvatskoj jos nikad nije bio, ali silno zeli, a kad bi jos tamo mogao i nastupiti, to bi bilo bozanstveno, rekao je, “heavenly!”
Na fantasticne kritike koje u Americi vec dobija, Sam skromno odgovara: ”Mislim da je to sjajno, osjecam se pocascen da ljudi takve stvari govore za mene, ali sve je to prolazno, nije jako vazno. Ono sto jest vazno, to je kako druge ljude tretirate i koliko istinske paznje i ljubavi svojoj glazbi posvecujete. Ja znam da moram puno vjezbati ako zelim biti jos bolji. Znam i to da mi nista nije vaznije od obitelji. Ako ne vodite lijep zivot, ne mozete ni lijepu glazbu stvarati. Mnogi glazbenici su karijere alkoholom i drogom unistili, to nije nacin da se zivi. Vas zivot odrazava se u vasoj umjetnosti. Dobre kritike su dobre, ali treba uvijek dalje raditi ako zelim da se one nastave. Zelim dostici sezdesetu pa da, onda, kazu – vidi ga, svira bolje nego ikad prije.”
Sam Miltich.....tek mu je 19 godina, gitaru vec svira poput Djanga Reinhardta. Ali, na svoj nacin, jer, kaze – mi, u Americi, nemamo ciganske glazbe, ja i drugi, koji Gipsy jazz sviramo, mi imamo americke tradicije, Amerika ima jazz i mi na jazzu gradimo. Ja sam Amerikanac, nisam Rom, sviram Gipsy jazz, ali od americkog jazza polazim. Mislim da je to okay, jer jazz ionako znaci – biti svijez, biti inovativan, biti slobodan.” Gitara, na kojoj Sam Miltich svira, replika je Selmer Maccaferrija. Tridesetih godina, taj stil gitare poceo je raditi Talijan Mario Maccaferri, da bude glasna, da se cuje iznad klarineta, saksofona, truba; dizajn je poslije prodan kompaniji Selmer Saxophone, koja je proizvela samo oko 1000 komada, ali kako su ljudi sve vise trazili da iz gitare dobiju onaj zvuk Djanga Reinhardta, pocelo ju je izradjivati niz privatnih izradjivaca gitara. Samova je od Mauricea Duponta, iz Cognaca, u Francuskoj. Cistog i jasnog zvuka i, kako Sam Miltich kaze – ima onaj prizvuk istocnoevropskoga!
Sto drugo za kraj reci nego - play it again, Sam! Za kraj, neka to bude Recieta de Samba, jer Sam, uz Djanga, i svu onu drugu glazbu uz koju je odrastao i koju voli, voli i glazbu Brazila. Na toj, s albuma May Rain, Raphaelu Fraisseu, Marku Kreitzeru, Matthewu i Samu pridruzuje se jos i Patrick Harrison, harmonika....
Ako vas zanima da saznate vise o Samu, posjetite njegov web site, bit ce mu drago - www.clearwaterhotclub.com