O filmu “Ray,” biografiji Raya Charlesa, prica se, s puno uzbudjenja, vec gotovo dva mjeseca, od njegova prikazivanja na Medjunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Uglavnom zbog izvanredne glume Jamieja Foxxa, kojemu mnogi predvidjaju Oscara. Film redatelja Taylora Hackforda jucer je poceo i s prikazivanjem u americkim kino-dvoranama. Reakcije kriticara u prilogu za Americki kulturni magazin....
Film “Ray” projekt je za koji je njegovom redatelju, pedesetdevetogodisnjem Tayloru Hackfordu, redatelju filmova “An Officer and a Gentleman”, “Against All Odds” i “White Nights,” svi iz 80-ih godina, trebalo punih 15 godina da ga realizira. Hackford je takodjer rezirao koncertni film o Chucku Berryju i bio producent najgledanijem Latino-filmu svih vremena – “La Bamba,” filmskoj biografiji Ritchieja Valensa. Film “Ray” kulminacija je, zapravo, jedne karijere provedene upravo u sljubljivanju glazbe i filma. I ona tri iz 80-ih godina dala su nekoliko nezaboravnih pjesama.
Petnaestogodisnji rad na istrazivanju, pisanju i skupljanju novca za svoj “projekt snova,” kulminaciju je dozivio u proljece 2003. “Jedna soba, dva glasovira, tri muskarca...situacija je bila napeta,” prica Hackford u intervjuu za Washington Post. Ili ce biti ili nece, film o burnom zivotu i predivnoj glazbi Raya Charlesa. Hackford je vec bio odabrao Jamieja Foxxa, komicara/glumca/studenta glasovira, da igra Raya. Sad je blagoslov i trebalo dobiti od Raya. Hajde da malo sviramo, rekao je Ray i svaki je sjeo za svoj glasovir. Na Rayov funk, prica Hackford, Jamie je uzvratio funkom. Na Rayov blues, Jamie je uzvratio bluesom. Na Rayovog Theloniusa Monka, Jamie je uzvratio – tisinom. Come on man, povikao je Ray, treba ovako. Ali, Jamie nije razumio. Covjece, povikao je Ray opet, ma, pod prstima ti je. Konacno, Jamie je ukapirao i Theloniusom Monkom uzvratio. Ray je na noge skocio – to je to, to je to, mali je okay, mali je shvatio. I projekt je svoj blagoslov od “genija” dobio!
Jamie Foxx jest Ray Charles, pise filmski kriticar Chicago Sun-Timesa, Roger Ebert. Film bi bilo vrijedno vidjeti vec i zbog same glazbe, njenog zvuka, i zbog Jamieja Foxxa. To sto film ide i dalje i dublje i daje nam razumjevanje Raya-covjeka, to je ono sto narocito posebnim cini film Taylora Hackforda. Ray Charles je bio nesto posebno, pise Ebert; Hackfordov film ne samo da to zna, vec to u potpunosti i shvaca. Hackfordov pristup, njegova elektrizirana interpretacija radosne umjetnosti i bolne duse Raya Charlesa, pise casopis RollingStone, njegov film i izdvaja od mnostva banalnih filmskih biografija i uzdize ga do nadahnjujucih visina. Jamie Foxx uvlaci se u covjeka, u njegovu kozu, i u njegovu glazbu dako duboko da Jamie i Ray disu zajedno. Film je dug, dva i pol sata, ali Hackford je dovoljno mudar da ide tamo kamo ga vodi glazba; Foxxova gluma – strastvena i zestoka, duhovita, dirljiva, puna osjecaja, zasluzuje da bude legendarna. Brother Ray u vrlo je dobrim rukama.
Jos i puno prije svoje smrti, u lipnju ove godine, pise New York Times, Ray Charles je prestao biti samo zvijezda, odavno je vec bio nadisao tu razinu slave i postao –“ustanova.” Taj je status, bez sumnje, i zasluzio, ali njegova glazba postala je, tijekom vremena, tako poznata, tako smo se na nju navikli, slusajuci je i na baseball stadionima i u Pepsi reklamama, tako smo vec postali na nju gluhi, da smo zaboravili, zapravo, koliko je ona dobra i inovativna stvarno bila. U Hackfordovom filmu imamo opet prilike cuti neke od najboljih Rayovih pjesama. Njegovi R & B hitovi, iz sredine pedesetih godina i njegovi “izleti” u orkestralni pop i country and western, s pocetka sezdesetih godina, zvuce kao da ih cujemo po prvi puta. Hackfordov “Ray” uspijeva, i to neuobicajeno dobro za tu vrstu filma, biografskog, naslikati ziv i vrlo uvjerljiv portret jednog umjetnika, slikajuci ga njegovim pjesmama....
Siromastvo u ruralnoj Georgiji, u kojoj je Ray Charles rodjen 1930, glaukom i gubitak vida u osmoj godini, utapanje mladjeg brata kad je Rayu bilo sedam godina, za koje on na sebe krivicu preuzima, odsutnost oca iz njegovog zivota, osamljenost, potreba za zenama i drogom, koja jos vecu tamu oko njega stvara, borba protiv ovisnosti koju je vodio cijelog zivota, dva braka, dva razvoda, puno preljuba, izvanbracna djeca – Hackfordov film priznaje jedno, ali kazu - bilo ih je, kazu, barem dvanaestero, i - segregacija, uvrede, pogrdna imena, i zbog boje njegove koze i zbog njegovog hendikepa.... Hackfordov film ne izbjegava tragedije Rayovog zivota, no primarna mu je Rayova glazba.
Zbog odbijanja da nastupi u jednoj segregiranoj dvorani u Georgiji, Ray Charles dobija dozivotnu zabranu za povratak u rodnu drzavu. Kasnije, sedamdesetih godina, drzava mu se formalno ispricala i onu njegovu verziju pjesme Hoagieja Carmichaela – Georgia On My Mind - proglasila sluzbenom pjesmom drzave Georgia.....
Rayova majka naucila je sina kako biti neovisan, govorila mu – biti slijep, ne znaci biti i glup. Iskustvo ce Raya nauciti kako da bude grub i nemilosrdan, da nikome ne vjeruje i da bude promucuran businessman. Sa sljepilom je ponekad namjerno manipulirao, cinio je ono sto je morao kako bi radio ono sto je najvise zelio – svirao i pjevao. A kakvu je glazbu Ray svirao i pjevao! Od paprene fuzije gospela i bluesa do tugaljivog country-westerna do jazza, cijelim spektrom domaceg, americkog glazbenog izricaja, bjelackog i crnackog, crkvenog i svjetovnog, ruralnog i urbanog, Ray se sluzio kao rogom glazbenog izobilja. Tayloru Hackfordu, redatelju filma, to je i najvaznije – pokazati nam kako je od Raya Charlesa, croonera, pjevaca u stilu Nat King Colea, doslo do radjanja eklekticnog glazbenog genija, pise A. O. Scott, iz New York Timesa.
Nisu sve kritike laskave za film Taylora Hackforda, ali nepodjeljene su kad je u pitanju gluma Jamieja Foxxa. Mozda nema sirokogrudnije glume ove godine od one Foxxove.... preuzevsi licnost Raya Charlesa, kao da je oduvijek bila njegova, Foxx postaje Ray Charles do te mjere da niste sigurni vise koji je pravi od dvojice Raya.......Jamie hipnotizira, jer Jamie se ne pretvara samo da je Ray Charles, on ga totalno razumije i to razumjevanje komunicira svakom svojom rijeci, svim svojim gestama, vrhunska gluma.....i to su samo neke od sjajnih kritika na racun Jamieja Foxxa. Ili, kako New York Times pise – “Ray” mozda nije veliki film, ali je vrlo dobar film o velicini, dok slavi jednog velikog umjetnika, otvara mogucnost za radjanje drugoga. Ray Charles i Jamie Foxx, gotovo ih ne mozete ni razlikovati jednog od drugoga.
Puno je razloga zbog koji treba vidjeti film Taylora Hackforda - fenomenalna glazba, dirljiva prica, smrt Raya Charlesa prije samo cetiri mjeseca. Najveci od razloga – Jamie Foxx, u ulozi Raya, proizvoda juznjackog apartheida, covjeka crnog i slijepog, koji je cijeli svoj zivot radio da bi svoju zapanjujucu ulogu ostvario.
“America the Beautiful,” u izvedbi Raya Charlesa, pise Teresa Wiltz, kriticarka Posta, i nije toliko pjesma u slavu Amerike, koliko blues covjeka koji se vraski truditi morao, koji je grabio, ali i dobijao i u tom dobijanju nikad nije zaboravljao zbog cega se toliko truditi morao......Tu pricu Hackfordov film i prica... i Jamie Foxx, u ulozi tog americkog genija.....