U Sjedinjenim Drzavama postoji ih jedanaest, dvanaesta treba biti svecano otvorena 14. studenog 2004, u Little Rocku, u saveznoj drzavi Arkansas. Locirane diljem zemlje, one, na jednom mjestu i na raspolaganje svima, pohranjuju dokumente najviseg ureda u zemlji – onog americkog predsjednika. One su, istovremeno, pisala je Paula Span iz Washington Posta, i povijest i hagiografija, arhivske riznice i – trgovine kitsch suvenirima. One su i jedinstvena americka institucija.
Od vremena Franklina Roosevelta, jer koncept je i potekao od njega, isto se ponavlja svakih cetiri do osam godina - otvara se nova u nizu Predsjednickih knjiznica posvecenih nasljedjima americkih predsjednika 20. stoljeca. Najnovija, Williama Jeffersona Clintona, bit ce dvanaesta po redu, ako racunamo i onu Richarda Nixona. Naime, jednom kad su izgradjene, privatnim donacijama prijatelja i pristasa, pojedinaca i korporacija, Predsjednicke knjiznice postaju dijelom sustava kojim upravlja Ured Predsjednickih knjiznica, a taj, pak, djeluje u sklopu Nacionalnog arhiva Sjedinjenih Drzava, njihov rad dalje se i financira iz saveznih fondova. Nixonova knjiznica, u Yorba Lindi, u Kaliforniji, jedina je, u potpunosti, privatno financirana, Nixonovi dokumenti na drugim su mjestima. Kad je rijec o knjiznicama, kao uostalom i o tolikim drugim stvarima, Nixon zauzima poseban status medju americkim predsjednicima.
A kad je rijec o Predsjednickim knjiznicama, treba naglasiti da se ne radi o tradicionalnom tipu knjiznica. Presidential Libraries, kako ih opisuje Ured Predsjednickih knjiznica, mjesta su na kojima su predsjednicki dokumenti stavljeni na raspolaganje svima, ne samo strucnjacima nego i obicnim gradjanima. I to vec tijekom prvih pet godina nakon odlaska predsjednika iz Ovalnog ureda. Drugi vazan doprinos Predsjednickih knjiznica njihova je uloga u odrzavanju svijesti javnosti. Predsjednicke knjiznice su aktivne, “zive” ustanove – manje spomenici, vise ucionice demokracije. Govore o teretu donosenja predsjednickih odluka i o opsegu predsjednickih duznosti. Tu misiju one ostvaruju ne samo putem muzejskih izlozbi nego i odrzavanjem konferencija, obrazovnih programa, komemorativnih dogadjaja. Predsjednicke knjiznice popularna su mjesta za sve Amerikance; u njima oni preispituju svoju proslost, istrazuju one aspekte o kojima se ne uci nuzno i u skolama.
Sluzbeno, sustav ili mreza Predsjednickih knjiznica zapocela je 1938. godine kad je predsjednik Roosevelt prvi poklonio svoje osobne i predsjednicke papire saveznoj vladi. Istovremeno joj je poklonio i dio obiteljskog imanja u Hyde Parku, na rijeci Hudson, u saveznoj drzavi New York. Odluka je bila rezultat njegovog vjerovanja da su predsjednicki dokumenti vazan dio nacionalnog nasljedja te da oni moraju biti dostupni svakom gradjanu Sjedinjenih Drzava. Pri otvaranju svoje knjiznice, tridesetog lipnja 1941. godine, Roosevelt je i ovo rekao: “Da bi skupljali dokumente proslosti i cuvali ih u jednoj zgradi, na uporabu svih muskaraca i zena u buducnosti, zemlja mora vjerovati u tri stvari – mora vjerovati u svoju proslost, mora vjerovati u svoju buducnost, i, iznad svega, mora vjerovati u sposobnost vlastitog naroda da ce, uceci na proslosti, steci bolju sposobnost prosudjivanja u kreiranju vlastite buducnosti.” Neki Amerikanci, medjutim, pitaju – je li investicija od 55 milijuna dolara, koji dolaze od poreznih obveznika, toliko, naime, i kosta odrzavanje Predsjednickih knjiznica, doista vrijedna i opravdana.
Grandiozne i monumentalne, hvalospjevi proslim predsjednicima, povjesnicar Robert Caro zove ih i “americkim piramidama podignutima u slavu nasim vladarima,” one, istina, cuvaju vrijednu arhivsku gradju, ali do one najvrijednije i najzanimljivije, mozda, znanstvenici ponekad mogu doci tek nakon dugih i zamornih zakonskih procedura ili sami moraju duboku starost dozivjeti prije nego dobiju pristup tim materijalima. Jesu li Predsjednicke knjiznice doista vrijedne te cijene kad vrlo cesto sluze kao mjesta za elegantne saoreje i prodaju suvenira poput kuhinjskih krpa “na crte i zvijezdice,” s motivom, dakle, americke zastave.
Predsjednicke knjiznice djeluju razlicito jedna od druge. Primjerice, zakoni donoseni tijekom godina, na neke se odnose, na druge, podignute prije donosenja odredjenog zakona – ne. U nekima, primjerice, pristup dokumentima nadzire obitelj predsjednika, u drugima, materijal je na raspolaganje svih gradjana, osim, naravno, kad nosi pecat “Strogo povjerljivo,” u tom slucaju samo odredjenim vladinim agencijama, kao sto su Ministarstvo obrane ili CIA. Razlikuju se one i po svojoj povrsini, ovisno o tome jesu li iz razdoblja prije ili nakon 1986, kad je njihova kvadratura odredjena odlukom Kongresa, kako bi se sprijecilo da svaka nova bude jos veca od prethodne. Razlikuju se one i izgledom jedna od druge.
Knjiznica Harryja Trumana, u mjestu Independence, u drzavi Missouri, mala je i u njoj vlada domaca atmosfera. Lako je zamisliti kako Harry noge stavlja na stol i poslijepodne mirno zavrsava casicom bourbona. Knjiznica Lyndona Johnsona, medjutim, u Austinu, u Texasu, masivna je, ogromna, monolitska, grandiozna gradjevina koja puno govori o covjeku kojemu je i posvecena, jer upravo takva kakva jest, ona je i bila zelja Lyndona Johnsona. No, Reaganova, otvorena 1991, najveca je do sada i u njoj blizu 55 milijuna stranica vladinih dokumenata, milijun i pol fotografija i preko 234.000 metara filmskog materijala. Ona savrseno odgovara tom zagovorniku slobodnog trzista – ima, naime, i najvecu prodavaonicu suvenira, na svima njima, razumljivo, zig popularnog “Gippera.”
Najposjecenije su, vec spomenuta, Lyndona Johnsona i bostonska Predsjednicka knjiznica Johna Kennedyja, radjena prema arhitektonskom rjesenju slavnog I. M. Peija. Godisnje, te dvije prime oko 200.000 posjetitelja. Sa otprilike 70.000, najslabije su posjecene one Jimmyja Cartera, u Atlanti, i Herberta Hoovera, u mjestu West Branch, u Iowi. Za novije predsjednike, odluke o izboru lokacije knjiznice ravne su gotovo natjecanju za domacina Olimpijade. Dobit ce onaj koji kampanju vodi agresivnije. Predsjednicka knjiznica Georgea Herberta Busha u teksaskom je mjestu College Station. On nikad tamo nije zivio, cak niti u skolu isao, ali A&M University je bio agresivniji od druga dva teksaska sveucilista – Rice i University of Houston, koja su se takodjer bila kandidirala. Usput samo, predsjednici su prilicno praznovjerni pa se o planovima za vlastitu knjiznicu ne govori tijekom prvog mandata. Svaka od 11 Predsjednickih knjiznica ima, prirodno, repliku Ovalnog ureda, predsjednicke limuzine, obiteljske foto-albume, darove drugih drzavnika. Sto se nekih drugih sadrzaja tice, neke su prilicno selektivne – vise naglaska, recimo, na Berlin nego na kubanski Zaljev svinja, u slucaju Kennnedyja, ili afera Iran-Contra tek u nekom mracnom uglu Reaganovog muzeja.
Neke druge neugodne epizode iz administracija i zivota zadnjih 12 predsjednika i ne zasluzuju da se nadju u zaristu paznje jedne tako ugledne ustanove kao sto je Predsjednicka knjiznica, ali Herbert Muschamp, iz New York Timesa, pisuci o arhitekturi Predsjednickih knjiznica, iznio je jednu zanimljivu i duhovitu ideju prije par godina. Nixonova knjiznica mogla bi svoju misiju zvati – javni forum o paranoji; mozda bismo, rekao je, mogli imati Bushevu knjiznicu cudnih izraza, neobicnog stila govora; i Kennedyjevu - mutnih veza; i Carterovu – o klijenuti predsjednicke moci; Clintonova bi bila, pogadjate - o indiskreciji. Za onu prvu, Rooseveltovu Predsjednicku knjiznicu, financijski je plan bio - prikupiti $400.000 iz privatnih izvora, za daljnje odrzavanje te riznice od Kongresa traziti da odobri sredstva, sto je Kongres i ucinio,unatoc protivljenju jednog republikanca iz Missourija koji je rekao “samo se egocentricni megalomani usudjuju tako nesto traziti.” To privatno-javno partnerstvo odrzalo se do danasnjeg dana. Zasluzuje li bas svaki od post-rooseveltovskih predsjednika da mu se podigne Predsjednicka knjiznica? On sam rekao je “znam da ce mi ta moja ideja donijeti i hvale i kletve buducih povjesnicara.” Herbertu Hooveru, prethodniku Roosevelta, ideja se ocito jako dopala, godinama nakon sto je napustio Bijelu kucu odlucio da bi mu dobro dosla Predsjednicka knjiznica.
Sudeci po kolicini materijala, Predsjednicka knjiznica Billa Clintona bit ce veca i od one Ronalda Reagana. Imat ce ona 80 milijuna stranica predsjednickih dokumenata, dva milijuna fotografija, dvadeset tisuca video-vrpci, sedamdesetsedam tisuca “predmeta,” ukljucujuci i telefon Elvisa Presleyja. Osam je, kazu, dupkom punih vojnih zrakoplova teret prenijelo iz zracne baze Andrews u Little Rock, Arkansas. Nedaleko Predsjednicke knjiznice/muzeja, na aveniji President Clinton, jedan kafic jos od pocetka gradnje pravi “Bill’s Decaf,” kavu bez kofeina, snaznu, ali njeznu, upravo tim rijecima je opisuje, te “Hillary’s Blend,” elegantnu, sjajnu i jaku mjesavinu kave. Posao dobro ide. I grad se nada da ce Predsjednicka knjiznica, koja je kostala $200 milijuna privatnih dolara, godisnje generirati $11 milijuna dolara u ekonomskom razvoju Little Rocka.