U Washingtonu ovih dana vlada veliko uzbudjenje, sve bruji zbog jednog kulturnog dogadjaja; on je i glavna tema razgovora na svim, blizim i daljim, indijanskim rezervatima i u svim indijanskim zajednicama, jer u utorak, 21. rujna, svecano se otvara Nacionalni muzej americkih Indijanaca. U Americkom kulturnom magazinu, o tom vaznom kulturnom dogadjaju, govori nekoliko istaknutih predstavnika indijanskih zajednica – direktor muzeja Richard West, poglavica Cherokee naroda Chad Smith, odgajatelj Lanny Real Bird te senator Ben Nighthorse Campbell.
Njemackom imigrantu Gustavu Heyeu bile su tek 23 godine kad je, 1897. godine, kupio prvi predmet indijanske izrade – Apache kosulju od jelenje koze; kolekcionarska strast koja se tada rodila, trajat ce punih 45 godina. Sa preko 800.000 predmeta, zbirka Gustava Heyea, koju je drzao u svom prostranom stanu u New Yorku, prerast ce u najvecu na svijetu privatnu kolekciju, pravu riznicu indijanskih predmeta – neki iz prastarih vremena, od neprocjenjive vrijednosti i znacaja, predmeta koji su predstavljali indijanske narode cijele zapadne hemisfere, od Arktika do Tierra del Fuego. Potkraj 80-ih godina, zbirku je otkupila muzejska ustanova Smithsonian i trebalo je za nju naci novi dom. Prvo je otvoren Heye Center, na Manhattanu, 1994. Potom, 1998, kulturno-istrazivacki centar u Marylandu, nedaleko Washingtona. Treci i najljepsi i najdojmljiviji otvara se sada, u samom Washingtonu, izmedju Kapitola i najposjecenijeg muzeja Smithsoniana, Muzeja zrakoplovstva i svemirskih istrazivanja. Na zadnjem slobodnom muzejskom prostoru washingtonskog Nacionalnog Malla gdje se nalazi vecina Smithsonian muzeja i oni vazni povijesni spomenici Sjedinjenih Drzava; ironija je htjela da Nacionalni muzej americkih Indijanaca bude podignut na prostoru tocno nasuprot zgrade Kapitola, odnosno zgrade americkog Kongresa. Grad spomenika konacno dobija i onaj u cast Indijancima! Dodatkom najnovijeg muzeja tom svojevrsnom kulturnom koridoru i sam Nacionalni Mall postaje daleko potpunija slika cjelokupnog americkog nasljedja, priznanje koje je odavno vec trebalo biti iskazano domacim, indijanskim narodima, njihovim kulturama i njihovim doprinosima, ne samo Sjedinjenim Drzavama nego cijelome svijetu, jer korijeni Indijanaca sezu unatrag 20.000 godina. Najnoviji muzej, medjutim, potpuno se razlikuje od svih svojih muzejskih susjeda - nije samo novog i neobicnog dizajna nego je i potpuno novog koncepta.
National Museum of American Indian svakako nije prva ustanova koja izlaze indijanske kulture – zbirke indijanske umjetnosti cuvaju mnogi muzeji u Americi, ali ovaj zeli biti drugaciji – zeli, multikulturni dijalog, zeli s punim i duznim postovanjem, ukljuciti i na svakoj svojoj razini aktivno suradjivati s “prvim ziteljima zapadne hemisfere.” Zeli da indijanski narodi u njemu ne budu zastupljeni kao objekti, vec kao subjekti; zeli da, kao Nacionalni muzej Sjedinjenih Drzava, indijanske glasove predstavlja kao autenticne, vitalne, stalne i postojane, kao danasnju stvarnost ove zemlje, a ne kao etnografske ostatke nekih davno izumrlih kultura i zajednica; zeli pokazati da, unatoc cesto okrutnoj i destruktivnoj praksi kolonijalizma, indijanski narodi, u konacnici, nisu bili zrtve povijesti nego su itekako prisutni na suvremenoj sceni Sjedinjenih Drzava.
I ne samo Sjedinjenih Drzava. Sa stotinama indijanskih zajednica u Kanadi i Latinskoj Americi i preko pet stotina razlicitih indijanskih plemena u Sjedinjenim Drzavama, muzej ce predstavljati indijanske narode obiju Amerika. Oko 40 milijuna – dva i pol u Sjedinjenim Drzavama, oko milijun u Kanadi, ostatak u Srednjoj i Juznoj Americi, sebe smatra Indijancima i zivi prema pravilima i tradicijama svojih kultura i zajednica. Tisuce “prvih Amerikanaca” stizu ovih dana u Washington iz cijele hemisfere kako bi, tijekom sestodnevnog indijanskog festivala, kojim ce popratiti i pozdraviti otvaranje svog muzeja, i pokazali da su indijanske zajednice diljem zemlje, pa i dalje, itekako zive, itekako dio suvremene scene, itekako na njoj pristune.
U Americkom kulturnom magazinu iduce subote bit ce vise rijeci o festivalu i slavljima, o neobicnoj i velicanstvenoj arhitekturi muzeja, koja ga i izdvaja od njegovih susjeda, kao i o njegovim izlozbama i njegovom neobicnom, novom konceptu, koji ga takodjer cini drugacijim od vec postojecih muzeja, svakako onih koji cuvaju zbirke indijanskih predmeta. Danas, medjutim, o ulozi muzeja i njegovom znacaju, i o svojim nadama, govori nekoliko istaknutih predstavnika indijanskih zajednica. Richard West je direktor muzeja i na celu je projekta od samog pocetka, od 1990, punih 14 godina. Kao pravnik, s diplomom sa Stanforda, g. West je ranije bio dugogodisnji pravni savjetnik mnogim indijanskim plemenima i organizacijama; Richard West je i sam pripadnik Cheyenne i Arapaho plemena, koja zive u Oklahomi, i poglavica je mira Juznih Cheyennea. Govoreci o vrijednostima i filozofiji novog muzeja, g. West je, na konferenciji odrzanoj prosli tjedan u washingtonskom National Press Clubu, izmedju ostaloga, rekao:
“Nacionalni muzej americkih Indijanaca izazovan je simbol, snazna metafora za zametno stjeciste i stapanje razlicitih povijesti ove nase hemisfere, u njemu je potencijal da zauvijek promijeni i, u isto vrijeme, prosiri kulturnu svijest o objema Amerikama, o bogatim, raznolikim i vrijednim nasljedjima. Muzej baca svijetlo na neka dosad tamna podrucja u povijesti oba kontinenta i time nudi rjesenje dugim i cesto teskim i mucnim odnosima medju ljudima. Ali, jos vaznije od toga, on otvara, za buducnost, jednu doista stvarnu mogucnost, novu, svijezu polaznu tocku za kulturno pomirenje izmedju onih koji su tu bili i onih koji su poslije dosli, za kulturne odnose koji ce imati jedno novo i bolje medjusobno razumijevanje i postovanje, nesto sto nam je, do sada, svima izmicalo, ostajalo daleko i neuhvatljivo.”
Za indijanske narode, izlaganje predmeta koji su nekad pripadali njima i njihovim kulturama, podsjetnik je na cesto bolnu povijest njihovih naroda, no, kako je Richard West rekao, “21. rujan 2004. povijesni je datum, povijesna prekretnica za sve stanovnike Sjeverne i Juzne Amerike, Indijance i sve one druge, jer,” dodao je, “ovaj muzej, u svom najdubljem, najtemeljnijem smislu i znacenju, obraca se i govori svima nama... Amerikancima pruza mogucnost boljeg razumijevanja prvih stanovnika, a njima, pak, mogucnost da se pomire s tragicnom prosloscu, da je onda ostave za sobom i da kroz sadasnjost krenu dalje, u buducnost.”
Jos i prije nego je prvi nacrt napravljen, predstavnici muzeja, na celu s Richardom Westom, obratili su se za pomoc i savjete indijanskim narodima. Uslijedilo je desetljece intenzivnih konzultacija izmedju Smithsoniana i indijanskih zajednica, u Kanadi, Sjedinjenim Drzavama i Latinskoj Americi. Indijanski su narodi zeljeli da muzej bude zivo mjesto. Muzejska zgrada, njeno arhitektonsko rjesenje, kao i pejsazna arhitektura, bile su njihova ideja i u potpunom su skladu s indijanskim nacinom zivota. Zgrada je gotovo bez ijednog ostrog ugla, sva u mekim i zaobljenim linijama, jer i indijanske su gradjevine okruglih oblika i, bas kao i one, i zgrada muzeja ka istoku je okrenuta, ka izlazecem suncu, pod kojim njena fasada boje pijeska jos topliji ton dobija. Iz gotovo svakog arhitektonskog detalja zraci indijanska veza. I unutrasnjost muzeja odraz je indijanskih filozofija, vjerovanja, njihovih povijesti, njihovog identiteta.
Na samom pocetku projekta, mnogi predmeti iz zbirke Gustava Heyea, koji su bili od izuzetne i osjetljive vrijednosti indijanskim plemenima, njima su i vraceni, povrh onoga sto im je vec bilo vraceno prema zakonu o repatrijaciji; sve to prijetilo je da ce zbirku bitno umanjiti. No, dirnuti gestom i uvjereni u dobru i postenu namjeru muzeja, mnoga su plemena mnoge vracene predmete na kraju ipak muzeju darovali ili su, pak, zbirku upotpunili nekim drugim predmetima.
Moze li jedan muzej ili slicna ustanova dovesti u sklad jednu tragicnu povijest, dovesti do pomirenja? Glavni poglavica Cherokee naroda, Chad Smith, rekao je “nisam siguran, ali znam da nas, Indijance, moze uspjesno prikazati kao ljude. Cherokee je narod, primjerice, ali i toliki drugi, prezivio unatoc zloj i teskoj sudbini i unatoc njoj, kao i toliki drugi, ostavio puno u nasljedje.” U kratkom telefonskom razgovoru, iz glavnog grada Cherokee Nation, Tahlequah, u Oklahomi, poglavica Chad Smith je rekao:
“Muzeji su tako cesto kao groblja ili mauzoleji....ovaj ce biti drugaciji. Ovaj slavi zivot Indijanaca, priznaje nasu blistavu proslost, ali priznaje i da smo narod sadasnjosti, odaje postu nasim uspjesima i drugima porucuje da smo i mi dio zajednicke buducnosti. Svatko tko ce u muzej uci, shvatit ce da su sva njegova dosadasnja znanja o nama bili stereotipi, primjerice – westerni, sve su to lazne slike Indijanaca, ali svijet je preplavljen njima. Sada ce svi imati priliku da su Indijanci mnoga plemena i mnogi narodi u Americi, da su svi razliciti, da su dali ogromne doprinose Sjedinjenim Drzavama i cijeloj svjetskoj zajednici, svi oni imaju o Indijancima stosta nauciti. Predmeti, igre, glazba....to nije jedino cime smo mi pridonjeli, to nije jedino sto mi imamo. Mi imamo svoju filozofiju, svoje gledanje svijeta i upravo to ce pokazati, i naglasiti, Muzej americkih Indijanaca. Mozda sad, kad nam se konacno pruza prilika, nasom filozofijom i nasim vjerovanjima, mozemo od ovog naseg svijeta napraviti jedno bolje mjesto.”
“Nadam se,” dodao je poglavica Cherokeeja, Chad Smith, “da ce prvi dozivljaj, prvo iskustvo posjetitelji muzeja biti spremnost i zelja da izbrisu sve prosle percepcije o Indijancima, da okrenu novi i jos neispisani list, te da ce, kad u muzej udju, shvatiti da je ono sto vide samo dijelic bogatstva, raznolikosti i dinamicnosti koje indijanska plemena i narodi u Sjedinjenim Drzavama imaju njima za ponuditi.”
Iste nade dijeli i dr. Lanny Real Bird, iz plemena Crow, profesor na koledzu Little Big Horn, u Montani: “Mogucnost da nas cijeli svijet vidi, da dozivi Indijance u okruzju i kontekstu naseg glavnog grada, to je, mislim, kao otvaranje ociju, kao budjenje, otvaraju se vrata cijelome svijetu da vidi sto se kod nas zbiva, tko smo i sto smo mi, kako zivimo, sto radimo. Stvarni, suvremeni zivot Indijanaca odvija se na rezervatima, u lokalnim zajednicama, rastrkanim po svim saveznim drzavama, ali otvaranje ovog naseg muzeja, u glavnom gradu Sjedinjenih Drzava, definirat ce konacno i nasu veliku civilizaciju, pruziti o njoj informaciju. Ona je cvjetala prije dolaska Evropljana – kultura, umjetnost, glazba, matematika, znanost...sve je to cvalo i napredovalo,” istice dr. Real Bird, “puno prije dolaska prvih Evropljana, puno prije njihovih utjecaja.”
Je li pomirenje, koje muzej naglasava kao sastavni dio svoje misije, moguce? Dr. Real Bird kaze – to ovisi o iskrenosti i integritetu ne samo cijele zajednice nego i savezne vlade. Prosla iskustva Indijanaca sa Sjedinjenim Drzavama nisu bila vjerodostojna. Morali smo pristajati, rekao je, na mnoge kompromise i utjesna rjesenja kad je u pitanju bila ekonomska agresija i politika Sjedinjenih Drzava. Rekao bih, dodao je dr. Real Bird, sve se svodi na sljedece – hocemo li biti zlorabljeni i prevareni ili cemo biti jednako i s postovanjem tretirani, hoce li istinska predanost i obveza postojati, istinska isprika za zlocine pocinjene prema nama, za zemlju koja nam je oduzeta....ako hoce, ako te inicijative bude, onda je, mislim, i pomirenje moguce. U Montani, u nekim je indijanskim zajednicama taj proces vec poceo, na pravom je putu, iako izaziva nesto kontroverze, ali neke su indijanske zajednice na njega spremne, kako bi uopce mogle ici dalje, graditi sebe.
“Otvaranje ovog muzeja veliki je trud i poduhvat da se informira i obrazuje sve one koji nisu svjesni da smo mi bili tu prije nego sto su Evropljani dosli i da nase zajednice zive, i kao njihovi susjedi i kao dio njihovih zajednica, da smo mi isto Amerikanci.”
Za dr. Lannyja Real Birda, clana Crow plemena, u Montani, koji na otvaranje muzeja nece moci doci, jer, rekao je, skolska je godina pocela, moram raditi sa svojim studentima, muzej, u prvom redu, i ima veliko obrazovno znacenje i otvara veliku mogucnost za covjekoljublje, mogucnost za bolje razumjevanje, mogucnost da neindijanska Amerika upozna onu indijansku, ali i mogucnost da Indijanci izraze svoja gledista i iskustva, svoje vrijednosti i znanja, da i ona budu priznata i pravomocna.
Iskustva, vrijednosti, znanja, doprinosi Indijanaca....to je bilo prvo i najvaznije sto je zelio istaknuti i senator Ben Nighthorse Campbell, jedini Indijanac u americkom Senatu i jedan od poglavica plemena Sjevernih Cheyennea:
“Muzej ce biti zivo mjesto, govorit ce nasu pricu, iznijeti istinsku pricu i povijest Indijanaca ovog kontinenta, jer u vrijeme Kolumba i onih poslije njega, Indijanci nisu imali nacina zapisivati sve ono sto su znali i sve ono sto su imali. Danas, zahvaljujuci znanosti i istrazivanjima, znamo puno toga. Puno toga sto Evropljani uzimaju zdravo-za-gotovo, doslo je od Indijanaca, kukuruz, tikva, krumpir i rajcica, duhan.....Indijanci su sve to imali puno prije dolaska kolonizatora. Imali smo velike gradove – Kahokia, Tokau, Tenochitlan i mnoge druge kad je Evropa jos zivjela u mracnom, Srednjem vjeku, imali smo gradove na ovom kontinentu kad je London selo bio, Pariz isto....toliko smo mi ovdje dugo! Bili smo ovdje prije Tutankamona, prije Julija Cezara, prije Krista. A mnogi to ne znaju, misle da smo mi, Indijanci, neka skrovita, tajna skupina o kojoj nitko nista ne zna. Mi zelimo da se o nama zna, mi zelimo svoju pricu ispricati i mislim da ce muzej upravo to dati, da cemo to postici.” Senator Ben Nighthorse Campbell, iz Colorada, predsjedavajuci kongresnog Odbora za indijanska pitanja, zajedno s dopredsjedavajucim, senatorom Danielom Inouyejom, sa Havaja, bio je kljucan u donosenju zakona kojim je i odobrena lokacija i gradnja Muzeja americkih Indijanaca. Kongres je odobrio i dobar dio novcanih sredstava za izgradnju muzeja koja je kostala oko 200 milijuna dolara.
Kad sam senatora Campbella upitala kakav je to osjecaj, s prozora njegovog ureda na Capitolu, vidjeti konacno velicanstvenu zgradu jos jednog Smithsonian muzeja, ovaj puta posvecenog iskljucivo Indijancima, rekao je: Mnogi procesi kojih se pridrzavamo u Senatu i u Zastupnickom domu, u Kongresu, potekli su od Indian Council Fires, od indijanskih zasjedanja, pocivaju na principima njihovih vijecanja. Dolicno je i dostojno stoga vidjeti bas taj muzej u podnozju Kapitola. U zadnjih 400 godina, podsjeca senator Campbell, milijuni i milijuni Indijanaca ginuli su u ratovima i epidemijama, umirali od gladi. G. 1900, u Sjedinjenim je Drzavama zivjelo samo 200.000 Indijanaca, danas ih je oko dva i pol milijuna. Njihova kultura je opet ziva... “Ziva i zdrava, definitivno. Vecina indijanskih naroda odrzava svoju kulturu, tradicije i religije, ali u isto vrijeme, zive i rade u Americi 21. stoljeca, rade kao lijecnici, odvjetnici, nastavnici, profesori.....Kod kuce, medjutim, zive tradicionalno, u svojoj vjeri i svojoj kulturi.”
Moze li muzej ispuniti misiju kad je rijec o “pomirenju?” “Da, mislim da moze, ne znam koliko, ali mora barem postojati svijest i saznanje o uzasnoj proslosti kojoj su Indijanci bili izvrgnuti. Iduci tjedan, kad nam ljudi sa svih strana dodju na otvaranje muzeja, medju njima ce biti i onih koji su nasilno oteti od roditelja, kad su bili djeca, i poslani u druge skole gdje su ih tukli, kosu im rezali, kaznjavali ih ako bi indijanskim jezikom progovorili. Neki od tih ljudi jos su uvijek zivi. Moj otac je jedan od njih. O tome se ne zna dovoljno, a vecina bi trebala znati sto se s Indijancima dogadjalo. Ljudi bi morali znati,” rekao je senator Campbell, “i to da je 190.000 Indijanaca casno sluzilo u americkim vojnim snagama, za vladu koja im je zemlju oduzela! Otvaranje muzeja nece izbrisati svu tu tragediju, ali ce, nadam se, premostiti jaz u razumijevanju, to mislim da apsolutno moze. Zato sam i podrzao donosenje zakona da se Heyeova zbirka prenese u Smithsonian, da se odobri lokacija za novi muzej, da se odobre sredstva za njegovu izgradnju,” rekao je na kraju senator Ben Nighthorse Campbell. Iduci tjedan, jos je dodao, u Washingtonu ce biti vise Indijanaca nego sto ih je ikad bilo u cijeloj povijesti Sjedinjenih Drzava. Ocekujemo ih vise od 15.000 i svi ce biti u svojim plemenskim odorama; dodjite, vidjet cete i mene, u odjeci od bijele jelenje koze, sa svim onim perima. Bit cemo tamo i o sestodnevnim slavljima, otvaranju Nacionalnog muzeja americkih Indijanaca, dogadjaju o kojemu bruji ovih dana i u Washingtonu i u indijanskim zajednicama diljem Sjedinjenih Drzava, pa i dalje, govoriti u Americkom kulturnom magazinu iduce subote........
