U krimiću bi se to zvalo 'slučaj nestalog stakleničkog plina'. Godinama, znanstvenici su pokušavali otkriti kud nestaje sav ugljični dioksid koji ljudski rod nemilice stvara. Da, značajna količina postoji u atmosferi, ali, svake godine, atmosferska koncentracija ugljičnog dioksida rasla je samo upola onoliko brzo koliko su ljudi stvarali taj plin.
Mjesto gdje se krije nestali ugljični dioksid, pokazalo se, svjetski su oceani. Ali, implikacije za morske organizme u najblažu ruku su zabrinjavajuće. Ukoliko se stopa industrijskog otpuštanja ugljičnog dioksida nastavi povećavati sadašnjim tempom, do kraja ovog stoljeća površinske vode svjetskih oceana navjerojatnije će postati kiselije nego što su danas.
Naime, kada se ugljični dioksid pomiješa s morskom vodom, on stvara ugljičnu kiselinu. Milijunima godina, priroda je pružala način neutralizacije te kiseline: erozija tla kontinuirano je u oceane donosila ogromne količine otopljenog kalcija iz stijenja na kopnu, koji je djelovao poput prirodnog kemijskog pufera. No, industrijska era uzima danak i polagano, ali sigurno, pH morske vode se mijenja. Prema nekim mjerenjima, rastuća koncentracija ugljičnog dioksida već je tijekom industrijskog doba promijenila pH oceana za 0,1 jedinicu prema kiselom. Do kraja 21. stoljeća, pH oceana i mora mogao biti niži za 0,4 jedinice. Možda brojka nije velika, ali jedan cijeli broj pH predstavlja deseterostruku promjenu.
Ta će promjena najjače pogoditi ključne organizme na dnu prehrambenog lanca, te, posebice, ugroziti još i više podvodne grebene plitkih voda, koji predstavljaju neke od biološki najproduktivnijih ekosustava na čitavom planetu. Apsorpcija predviđenog dodatnog ugljičnog dioksida izazvala bi u oceanima kemijske promjene kakve se nisu dogodile najmanje 20 milijuna godina, tvrde neki znanstvenici.
