Schmitt, Cernan, Duke, Young, Irwin, Scott, Mitchell, Shepard, Bean, Conrad, Aldrin, Armstrong.....u sest uspjelih misija Apollo programa, samo je 12 astronauta, svi iz Sjedinjenih Drzava, svi u kratke cetiri godine – od 1969. do 1972, stupilo na povrsinu Mjeseca. Od vremena kada je noga prvoga - Neila Armstronga - “krocila tamo gdje dotad nije nijednog drugog covjeka,” proslo je tocno 35 godina.
Dvadesetog srpnja 1969, cijeli je svijet, na jedan kratki, ali divni trenutak, zastao da bi u cudu, na TV-ekranima, promatrao razvoj drame u svemiru – lunarni modul Eagle i dvojicu pilota, Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina, kako ga polako spustaju na povrsinu Mjeseca, otprilike tri sata nakon odvajanja od komandnog modula Columbia. Jedan trenutak tisina, a onda glas Neila Armstronga i ona pucketava radio-poruka: “Houston: Ovdje Tranquility baza. Orao je sletio.” Malo nakon toga, kad je krocio na povrsinu Mjeseca, cule su se i one Armstrongove jednostavne, ali nezaboravne rijeci, koje ubrajamo medju najslavnije 20. stoljeca:
“One small step for man, one giant leap for mankind...”
Armstrongov mali korak, 20. srpnja 1969, bio je doista divovski skok za covjecanstvo. Poceo je 70 godina ranije, u Daytonu, u Ohiju, u biciklistickoj radionici brace Wright. Za samo jednog ljudskog vijeka, covjek se sa pijeska Kitty Hawka vinuo uvis, sve do Mjeseca! Za one koji su bili djeca kad su braca Wright poletjela, to je bila kulminacija sna. I Neil Armstrong rodom je iz Ohija. Kad mu je bilo 10 godina, rekao je jednom od svojih ucitelja da ce jednog dana, kad odraste, letjeti do Mjeseca. A ocu je, vise puta, plaho priznao da cesto, prije nego utone u san, osjeca kako se dize uvis, odvaja od Zemlje, napusta svoju kucu, farmu na kojoj se rodio, u malom mjestu Wapakoneta. Neil Armstrong je vec letio, a farma njegovog oca ni struje jos nije imala.
Covjek cija zivotna zelja je bila da leti sve do Mjeseca, covjek kojemu se ta “nemoguca” zelja i ostvarila, covjek koji se oslobodio zemaljskih stega i dokazao da je moguce, s uspjehom, posegnuti za zvijezdama, covjek cije ime zasluzuje istaknuto mjesto u vjecnom panteonu istrazivaca i avijaticara, poput brace Wright i Lindbergha, na svoju se farmu, u Ohiju, i povukao, jednom kad se slegla sva Zemaljska prasina. Kloneci se idolatrije i intervjua, prepustivsi svojim dostignucima da govore umjesto njega, Neil Armstrong, prvi covjek koji je stupio na Mjesec, vodi otada miran zivot, naizgled bez dogadjaja. Samo naizgled, jer i danas, sa 73 godine, jos uvijek pilotira, a nedugo po povratku na Zemlju, bivsi je astronaut, i bivsi pokusni pilot, i bivsi, tri puta odlikovani, borbeni pilot (gotovo je poginuo u korejskom ratu), preuzeo nekoliko novih uloga – one profesora koledza, businessmana, savjetnika americkog predsjednika... Pridonio je razvoju dizajna Chryslerovih automobila, bio suosnivac Medicinskog instituta sveucilista Cincinnatija koji je, koristeci se svemirskim tehnologijama, usavrsio transplantaciju srca. Naravno, za NASA-u i za Washington godinama je promicao istrazivanje svemira i igrao ulogu medjunarodnog diplomata.
U moguce najvecoj ironiji 20. stoljeca, americko slijetanje na Mjesec, najveci uspjeh mirnodopskog istrazivanja svemira, bilo je rezultat hladnoga rata izmedju Sjedinjenih Drzava i Sovjetskog saveza. I svemir je tada izgledao kao potencijalna bojisnica. Na poticaj predsjednika Kennedyja, da lunarna ekspedicija bude najvazniji i najhitniji cilj Sjedinjenih Drzava, Amerika ce, na Mjesec, poslati, u to doba, civilnog pilota. Time je Neil Armstrong postao svaciji junak, pionir covjecanstva, u njegovoj vjecnoj zelji za boljim razumijevanjem svemira.
Armstrongu te njegovim kolegama Edwinu “Buzzu” Aldrinu i Michaelu Collinsu trebala su tri dana da stignu do Mjeseca, cak i uz brzinu od 7 milja, preko 11 kilometara, u sekundi. Kad se Armstrongu, u povijesnom hodu Mjesecom, pridruzio i Aldrin, obojica su izgledala kao dva velika djeteta, poskakujuci lako i veselo, u onim velikim, bijelim skafanderima, pred 600 milijuna televizijskih gledatelja sirom svijeta. U finoj prasini Mjeseca, za njima su ostajali vidljivi tragovi njihovih stopa. Ti prizori ostaju nezaboravni za svakoga tko ih je gledao, dvadesetog srpnja, prije 35 godina. Armstrong ce kasnije reci:”Mjesec ima jednu pustu, jedinstvenu ljepotu, kao pustinja na americkom Jugozapadu. Tako je lijep taj krajolik na Mjesecu.”
Oko dva sata provela su dvojica prvih astronauta na Mjesecu. Na kraju, u njegovu povrsinu zataknula americku zastavu. Cin sovinizma, kritizirat ce poslije neki. Mozda su zaboravili da je Neil Armstrong, uz americku zastavu, na Mjesecu ostavio i plocu na kojoj pise: We came in peace for all mankind, Dosli smo u miru, u ime cijelog covjecanstva.
