Dvodnevni sastanak na vrhu u Istanbulu bit će najveći u povijesti NATO-a. Promjene do kojih je u proteklih deset godina došlo u svijetu, jasno su se reflektirale i na transatlantski savez.
Kad je 10 europskih zemalja zajedno sa Sjedinjenim Državama i Kanadom, prije 55 godina, osnivalo trans-atlantski vojni savez teško je bilo zamisliti da će jednog dana NATO prerasti u vojno-političku organizaciju sa 26 zemalja-članica i 20 zemalja-partnera. Na kraju Hladnog rata – koji je bio i osnovni razlog postojanja Sjeverno-atlantskog saveza – u članstvu je bilo 16 država Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, okupljenih u kompaktni blok obrane od neprijateljskog Varšavskog Pakta. Ubrzo nakon raspada bloka sovjetskih satelita i oslobođenja tih zemalja od sovjetskog tutorstva, te nakon raspada Sovjetskog saveza, geopolitička slika Europe doživljava totalni preobražaj.
Četrdeset posto članica NATO-a danas čine bivše komunističke zemlje. Te države - s izuzetkom Slovenije – dakle, Češka Republika, Poljska, Madžarska, Rumunjska, Bugarska, Slovačka, Estonija, Latvija i Litva imale su do kraja 80-ih godina zapovjedni centar u Moskvi. Danas te “zemlje nove Europe”, kako ih je nazvao američki ministar obrane Donald Rumsfeld, među aktivnim su sudionicima NATO-vih snaga u Iraku, Afganistanu, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Još tri zemlje – Albanija, Makedonija i Hrvatska - na pragu su kandidature za članstvo u savezu, a službeni poziv za učlanjenje bit će im uručen najkasnije do 2007.godine. Bosna i Hercegovina, te Srbija i Crna Gora, izrazile su želju da ih se primi u program NATO-a “Partnerstvo za mir”.
Čekanje u redu za ulazak u Sjeverno-atlanstki savez ohrabruju u sjedištu saveza u Bruxellesu, iako se neki - poput Albanije - nalaze u čekaonici već 10 godina, otkako su postali članovi programa Partnerstvo za mir. Naravno, ima i onih zemalja koje su u stalnom partnerskom odnosu s NATO-om, a ne namjeravaju postati punopravnim članicama – poput Austrije, Švicarske, Finske i drugih. Posebne partnerske sporazume NATO ima s Rusijom, zatim, Ukrajinom, zemljama središnje Azije i skupinom Mediteranskih zemalja. Ove zadnje dvije skupine imaju izvanredno značajnu ulogu u misijama NATO-a u Afganistanu, te u široj borbi protiv terorizma u svijetu.
Upravo to proširenje angažmana diljem svijeta, daleko izvan granica saveza, jedna je od ključnih promjena vojnih aktivnosti NATO-a. I upravo tu, u procesu redefiniranja njegove uloge, nastaju različita stajališta među zemljama članicama. Dok se jedna skupina, na čelu sa Sjedinjenim Državama, uporno zalaže za veće sudjelovanje NATO-a u Afganistanu i Iraku, druge – poput Francuske i Njemačke – kažu kako su njihove snage već “razvučene” angažmanom na Balkanu i u drugim misijama.
Američki kongresmen Doug Bereuter – inače predsjednik Parlamentarne skupštine NATO-a – neki dan je ocijenio neprihvatljivim da europske članice saveza u misijama u Afganistanu i na Kosovu angažiraju samo dva posto od svojih dva milijuna vojnika. Ili, kako je prigovorio američki veleposlanik pri NATO-u Nicholas Burns, dok Sjedinjene Države na obranu godišnje izdvajaju 400 milijardi dolara, dotle ostalih 25 članica saveza zajedno izdvaja samo polovicu tog iznosa. Za nadilaženje razlika poput ove, na summitu u Istanbulu posebna pažnja će se posvetiti jačanju suradnje NATO-a i Europske unije. Među glavnim temama će biti i proces transformiranja Sjeverno-atlantskog saveza u organizaciju čije će misije, oprema i postrojbe postajati otvorenije prema svijetu izvan Europe. Prema riječima američkog ambasadora Burnsa, za razliku od vremena Hladnog rata – kad je NATO bio zatvoren u svoje granice - sada se treba otvoriti prema svijetu kako bi odgovorio na izazove i opasnosti međunarodnog terorizma.