Linkovi

David Darlington: 'Angels’ Visits, An Inquiry Into the Mystery of Zinfandel'


David Darlington, autor knjige “Angels’ Visits, An Inquiry Into the Mystery of Zinfandel”: “Zagonetna, intrigantna prica o grozdju koje je svoje najekspresivnije mjesto naslo u Kaliforniji i nju predstavlja i zastupa bolje od mozda bilo koje druge sorte, od bilo kojeg drugog vina.”

“Je li Zinfandel vrijedan pisanja jedne cijele knjige? Iz pera Davida Darlingtona, definitivno JEST!,” pisao je odusevljeno San Francisco Chronicle prije dvije godine, 2001, kad je Darlingtonova knjiga dozivjela reizdanje, s novim epilogom autora. Napisan samo nekoliko mjeseci prije objavljivanja rezultata DNK analize koju je provela Carole Meredith, sa Sveucilista Californije, u Davisu, David Darlington je, u epilogu nove knjige, izmedju ostaloga, naveo ono sto se do tog trenutka i znalo:”Istrazivanja koja je dr. Meredith provela 1994. godine, pokazala su istovjetnost zinfandela i talijanskog primitiva. Istrazivanja sljedece godine potvrdila su da se oba razlikuju od hrvatskog plavca malog, ali i dalje ostaju s njim u tijesnom srodstvu.”

Potkraj 2001, saznali smo, naravno, da je kalifornijski zinfandel identican kastelanskom crljenku. “Moja knjiga je zastarjela, cak i njeno reizdanje, od prije manje od dvije godine,” pozalio se odmah David Darlington. Iako desetak godina stara, ona je ipak, jos uvijek, definitivno stivo na temu zinfandela. Razmislja li o novom poglavlju, mozda? “Izdavac mi s tom idejom jos nije prisao premda mislim da ona ne bi bila losa. Prica o Carole Meredith i kako ju je zinfandel doveo sve do Hrvatske. Prava detektivska prica, koja na kraju ima i “whodunnit,” otkriva pocinitelja; bila bi sjajan nastavak mog epiloga, jer njeno otkrice o hrvatskom porijeklu zinfandela, to bi bio i najznacajniji dio cijele moje knjige, cijelog mog poduhvata. Zin vise nije misterioznog porijekla!”

Darlingtonova knjiga drugacije zavrsava, i ne samo zato sto tada jos nisu bili poznati rezultati znanstvenih istrazivanja. Divno je kad je zagonetka rijesena, ali ni kraj Darlingtonove price nije bez elementa iznenadjenja i unatoc jasnim i sada nam svima poznatim znanstvenim rezultatima, jos uvijek potice na razmisljanja. Kako zavrsava NJEGOVA istraga u misterij zinfandela?, o tome pred kraj ovog priloga. Naslov prve Darlingtonove knjige - “Angels Visits, An Inquiry Into the Mystery of Zinfandel,” za reizdanje je skracen u samo “Zin,” s podnaslovom “The History and Mystery of Zin.” Izdavac je tako htio, bespomocno kaze David, “Zin” je krace i prepoznatljivije. Za onaj prvi, originalni naslov, David se posluzio rijecima Georga Hussmana, znanstvenika koji je bitno utjecao na razvoj vinogradarstva i vinarstva u Kaliforniji. Godine 1888, Hussman je pisao:”Jos nisam vidio crnoga vina, bilo kojega, koje bi radije pio od dobrih kalifornijskih Zinfandela. Nazalost, ti dobri Zinfandeli rijetki su, bas kao i posjeti andjela.”

Od vremena Hussmanovih rijeci, “misteriozna” je kalifornijska sorta uzbudljivu i pustolovnu karijeru slijedila. Od vremena kad je Darlingtonova knjiga objavljena, 1991, puno su cesci “posjeti andjela,” puno je vise dobrih Zinfandela. Kad je pisao knjigu, boom Zinfandela vec je bio poceo, uzlaznom linijom je i nastavio.... “Volio bih da sam ja za to zasluzan,” rekao je David, “ali mislim da je to postiglo samo vino, tako sam i u knjizi pisao....Bogato, puno, snazno, vrlo darezljivo...a ipak jednostavno, ne zahtjeva duboke intelektualne analize, ali to mu nije minus, bas naprotiv! Vino je divno i, ono najvaznije, ne treba mu puno, u smislu zrijenja, da bi se u njemu potpuno uzivalo.”

Ogromnoj popularnosti Zinfandela, dodao je David Darlington, svakako je pridonijelo i osnivanja ZAP-a, zajednice njegovih potrosaca i njegovih proizvodjaca. Ona je poput nekog kluba ili bratstva, rekao je, pravi kalifornijski fenomen po svojoj opustenosti i neformalnosti, susta suprotnost uobrazenoj, snobovskoj vinskoj eliti koja ce novajliju odmah na smrt preplasiti.

Treci razlog boomu Zinfandela David Darlington nalazi u onom bijelom, odnosno rose Zinu, Boba Trinchera, iz vinarije Sutter Home, koju u svojoj knjizi, vjerujuci jos da je zinfandel talijanskog porijekla, naziva “Sylvesterom Stalloneom medju vinarijama” - oboje Amerikanci talijanskog porijekla ciji utjecaj je u Kaliforniji ostavio traga. Sto se tice zinfandela, prica je sada nesto drugacija, ali utjecaj Trinchera u popularizaciji Zina, to nitko ne osporava. Trinchero je Americi dao, istice David, “prijelazno vino.” Ameriku je poceo “odbijati” od onih bezalkoholnih, zasladjenih, aromatiziranih pica i svojim je malo slatkim, blago pjenusavim bijelim Zinom zemlju upoznao i s pravim Zinfandelom, sa crnim vinom. A od crnih, rekao je, Zinfandel je svakako najlakse zavoljeti. Buduci da je vecina Zinfandela prilicno jake alkoholnosti, ona su i na okusu sladja; u njima je preostalog secera, jer grozdje se cesto bere kad je maksimalno zrelo. To se Amerikancima dopalo, ali mnogi o crnom Zinfandelu ne bi nista znali da nije bilo onog “bijelog Zina,” Boba Trinchera.

Trincherovom komercijalnom fenomenu, 80-ih godina, David Darlington, u knjizi “Posjeti andjela,” posvecuje, razumljivo, dosta mjesta, ali, dok istrazuje mnostvo legendi kojima je okruzena povijest zinfandela, ozbiljnije se, zapravo, bavi proizvodjacima, kako sam kaze - “ozbiljnog Zinfandela,” a to znaci onog crnoga. Istrazujuci misterij zinfandela, Darlington se upoznaje, a usput i nas citatelje, sa cijelim nizom ekscentricnih likova. Poput Jerryja Sepsa ili Kenta Rosenbluma, takodjer - povjesnicara Charlesa Sullivana i niza drugih, zanimljivih i neobicnih pojedinaca. Poseban naglasak, medjutim, stavlja, na dvojicu istinskih ZIN-umjetnika – Paula Drapera i Joela Petersona; prvi, Paul Draper, iz vinarije je Ridge Vineyards, u podrucju Santa Cruz Mountains; drugi, Joel Peterson, iz vinarije Ravenswood, u Sonomi. “Knjiga je uglavnom o Petersonu i Draperu stoga sto je, u vrijeme kad sam je pisao, Draper vec bio dobro poznati majstor zinfandela u Sjedinjenim Drzavama; Joel Peterson upravo je izranjao kao glavna licnost koja se mogla mjeriti s onom Paula Drapera.”

Kako je jedan novinar iz San Francisca, koji o vinu, do tada, nije znao nista, dosao na ideju da pocne pisati knjigu na temu vina, k tomu jos Zinfandela? “Kao pisac nebeletristickih djela, i kao novinar, vino sam opcenito smatrao fascinantnom temom...Osamdesetih godina, procitao sam jedan clanak o Robertu Mondaviju, profil njegov, zapravo, koji je autor pisao dok je Mondavija u raznim situacijama pratio. Tad sam shvatio koliko raznih aspekata ima taj svijet vina, shvatio da je boca vina mjesto u kojemu se susrecu kultura i agrikultura, da kroz vino mozete istrazivati svaki aspekt civilizacije i drustva, od blata vinograda do stolova prostrtih srebrom i ustirkanim stolnjacima, od zemlje, tla, osnovnih nivoa, do onih najvisih, elitnih, ponekad cistog snobizma. Vino je, za mene, odjednom postalo prozor u puno razlicitih svjetova.” David Darlington nije u pocetku imao bas pisanje knjige na umu, a Zinfandel ga cak uopce nije zanimao, jer, sredinom 80-ih, nije bas neki veliki ugled ili popularnost uzivao. Htio je samo nauciti kako se vino opcenito pravi, da bi o njemu, kao novinar, mogao kasnije pisati. Uz pomoc prijatelja, dobio je posao u tada maloj vinariji Ravenswood, Joela Petersona. Nije dugo proslo prije nego sto je shvatio kakva izvanredna vina je Peterson radio od – zinfandela. Sto je vise o zinfandelu ucio, to mu je zanimljivija bila i prica o tom kultivaru, o tom pravom, kako se tada vjerovalo, kalifornijskom grozdju, kalifornijskom doprinosu vinskom svijetu iako su svi znali da je moralo biti evropskog porijekla, stovise, mnogi su i ukazivali na istocnu Evropu.

U knjizi, Darlington ispituje tu mutnu i nejasnu povijest zinfandela kroz susrete i razgovore s nizom, kako ce neki reci – ekscentrika, a Darlington – ljudima zaljubljenima u ono sto rade i u cijeli svoj nacin zivota. “Posjeti andjela,” kako rekoh, knjiga je najvecim dijelom ipak posvecena Paulu Draperu i Joelu Petersonu. Zahvaljujuci toj dvojici, Darlington je naucio da je zinfandel, za Kaliforniju, dovoljno znacajan da dobije i jednu cijelu knjigu. Medjutim, Robert Mondavi kasnije ce reci da je Darlingtonova knjiga i vise od price o samo zinfandelu, da je prica o svakom – vinu!

Po Darlingtonovim rijecima, ona je: “Zagonetna, intrigantna prica o grozdju koje je svoje najekspresivnije mjesto naslo u Kaliforniji i nju predstavlja i zastupa bolje od mozda bilo koje druge sorte, od bilo kojeg drugog vina. Prica je to,” dalje ce David, “i o tome kako covjek vino pravi, kako ga cijeni i voli, prica takodjer o dvojici istinskih ZIN-umjetnika, ali i moja vlastita prica,” naglasio je, “kako sam ja razvio interes za vino, kako sam se u njega zaljubio i kako sam ga sam praviti poceo. Svojevrsna ljubavna prica, mogli biste reci, ili dnevnik jedne opsesije, kako je jedan moj prijatelj rekao. Zin ima ono nesto u sebi sto ljude neodoljivo privlaci. Imam prijatelje koji, osim Zinfandela, nikad nista drugo ni ne piju. Za njih, vino i Zinfandel – istovjetna su stvar! Trudim se da im malo prosirim horizonte, ali – ne ide!!! Odanost Zinfandelu kod njih je neupitna.”

Od jeftinog vina, koje se prodavalo u galonskim bocama, Zin se razvio do vina koje se moze mjeriti s najboljim svjetskima. Dobri Zinfandeli ni slucajno nisu vise tako rijetki kao “posjeti andjela!” Jedini je, mozda, problem, kaze David, u tome sto su, u zadnje vrijeme, prilicno alkoholni, pravi monstrumi, standardno idu do 15 vol. %, i nagore, a neki proizvodjaci pretjeruju i s hrastovim bacvama – pola case i vec ste iscrpljeni, a i s hranom ih je teze sloziti. Medjutim, nacini preradbe i doradbe vina toliko su uznapredovali da su ona, unatoc visokom postotku alkohola, vrlo skladna i uravnotezena, na okus nisu peckava, vecina njih je, zapravo, sjajnog okusa. Da li, kao ona najbolja, vrhunska, i dobro zriju ili ne?, Davidovo je misljenje da na konacnu presudu jos treba pricaketi. Ali zar je to uopce vazno, odgovorio je, ako je vino dobro sada, zasto da se odmah ne pije. Ne postoji nikakav zakon koji kaze da je dobro vino samo ono koje dugo i dobro zrije!

Ono najvaznije, kaze, sto je naucio uz Paula Drapera i svog mentora, Joela Petersona, to je da ce trenutak berbe odrediti karakter vina, da vino, u podrumu, mozete poboljsati, ali da ce zrelost i kvalitet grozdja biti najznacajniji cimbenici.

Je li zinfandel, grozdje i njegovo vino, sada kada njegovo porijeklo vise nije misteriozno, postao nekima manje zanimljiv? “Da, taj faktor postoji....Ali, na kraju knjige, ja citiram kalifornijskog vinara Davida Brucea koji je rekao: S vinom, konacni cilj nikad ne postizete, ono se uvijek mijenja, mijenaju se i vase organolepticke percepcije vina, nikad ne prodirete do njegovog dna....But, maybe that’s good, rekao je Bruce, mozda je bas tako - dobro! Eto, te rijeci citiram na kraju, kad sam i organizirao onu degustaciju. Jer i nakon nje, identitet Zinfandela ostao je misteriozan i neuhvatljiv, nismo uspjeli doci do cvrstog zakljucka sto je i koje je najbolje. Mozda je to bas ono najbolje. U slucaju Zina, znanost je bila dobra, ali dobar je i misterij, zagonetka.”

Za tu degustaciju, David je nabavio najbolje od najboljega – od nekih povijesnih, slavnih Zinfandela, berba 1935, 1941, do prve Petersonove berbe u Sonomi, iz 1984, Ravenswood Old Hill Zinfandela; istog godista bili su i Zinfandeli vinarije Ridge, Paula Drapera; Storybook Mountain, Jerryja Sepsa i par drugih vinara. U zadnji trenutak, gotovo kao primisao, jer radilo se o vinaru kojega nisu smatrali bas jakom i predanom ZIN-osobom, jos je jedan Zinfandel dodan. Na degustaciji Davida Darlingtona, kojom njegova knjiga i zavrsava, pobijedio je taj koji je u zadnji cas dodan, s jednim bodom razlike nad onim Petersonovim. Bio je to Zinfandel iz Sonome, takodjer berbe 1984, Miljenka Mikea Grgicha!

Povezano

XS
SM
MD
LG