Amerikanci vole davati zasebna imena pojedinim generacijama. Naše heroje iz Drugog svjetskog rata nazivamo “Najvećom generacijom”, a bezobzirne investitore iz tisuću devetsto osadesetih “Generacijom Ja”. Međutim, izgleda da se zasad ne možemo dogovoriti oko imena za današnju generaciju koja preplavljuje internet svojim pričama, glazbom, filmovima i umjetničkim djelima.
Prema nedavnom istraživanju Pew instituta, pod nazivom “Internet i život u Americi”, 44 posto korisnika Interneta također pravi vlastiti materijal za Web. Među njima je i JD Weiner koji vodi jedan od političkih usmjerenih web logova, takozvani blog, orijentiran na nove glasače: "Osim dok spavaju, mladi provode veći dio dana na Internetu, tako da po prirodi stvari, kad se stvori blog, ljudi na njega dolaze, govore o svojem životu, seksu ili politici."
Ta nova internetska generacija, zahvaljujući tehnološkim novitetima, nema problema sa vlastitim umjetničkim izrazom, bilo da je riječ o glazbi ili filmovima kao što je na primjer “Tarnation” film-prvijenac Johnatana Caouettea, kojeg je montirao na vlastitom I-Mac računalu, s cjelokupnim budžetom od 218 dolar. Taj je film, o homoseksualnom tinejdžeru i njegovoj neurotičnoj majci privukao pozornost redatelja Gusa van Zanta, koji je između ostalog režirao i film Goodwill Hunting, te pomogao da Caouetteov film bude uvršten na filmski festival Sundance.
Donnie Deutch, vodi jednu newyoršku reklamnu agenciju, kao i kablovsku tv-emisiju o kretivnim čarobnjacima Interneta. Po njemu, ključ nije u generacijskoj pripadnosti već u mentalnom sklopu: "Osnova je u stajalištu: moje mišljenje, moj glas i umjetnička sloboda zasluženo mi pripadaju i jednako vrijede kao bilo čiji drugi. Ovo je prva generacija tog ludog, vrlog novog svijeta."
Deutsch kaže da taj medij nema za cilj impresionirati velike izdavačke ili TV korporacije, već da, objavljujući svoja djela putem interneta, prepušta ocjenu publici. Dale Peskin, zamjenik diektora znanstvene ustanove Media Centar iz savezne države Virginie kaže da se informacije danas ponovo šire na starinski način-usmenom predajom, međutim u novom, informatičkom prostoru. Po njemu to je revolucionarni događaj. On pritom ističe primjer iz Južne Koreje.
"Najpopularnija i najutjecajnija medijska organizacija u Južnoj Koreji zove se nešto kao “Oh my news”. Osnovana je prije četiri godine, broji dvadeset i šest tisuća amatera -reportera, te urednike koji filtriraju i provjeravaju informacije. Svaki dan, dva milijuna ljudi posjećuje njihove stranice. Njen utjecaj odrazio se na izbor predsjednika Južne Koreje. To je vrlo utjecajna demokratska medijska organizacija sa širokom bazom," kaže Dale Peskin.
Međutim, uradi-sam fenomen interneta pobuđuje i negativne reakcije. Jim Farrelly, predavač filmske umjetnosti na Daytonskom sveučilištu kaže da mu je već dosta diletanata koji svoje snove pokušavaju ostvariti zaobilazeći pritom godine mukotrpnog rada i studiranja.
"Posjeduju tehnologiju pa što ne bi tvrdili da imaju i talent? Internet je prepun djetinjastih i besmislenih uradaka. Bilo bi puno korisnije da se posvete učenju od eksperata. Ti su ljudi očajnički željni slave, ne postoje nikakvi standardi niti odgovornost," kaže Jim Farrely.
Jim Farrelly kaže da će velike medijske i izdavačke kuće i dalje nastaviti odvajati zrno od kukolja, premda će u međuvremenu ti, kako ih naziva, ignoramusi, i dalje zagađivati internet svojom potjerom za slavom i bogatstvom.
