Politika američkog predsjednika Ronalda Reagana uvelike je pridonijela hrvatskoj samostalnosti – kaže za Glas Amerike doktor Darko Bekić. Veleposlanik i povjesničar Darko Bekić vjerojatno je jedan od najboljih poznavatelja hrvatsko-američkih odnosa.
Vremena kad je Ronald Reagan postao predsjednik Sjedinjenih Država, Bekić se prisjetio ovim riječima: “Reagan je u svjetskoj, a pogotovo europskoj – prije svega ljevičarskoj - javnosti bio dočekan s velikim podsmjehom. Smatralo ga se ‘lošim glumcem’, ‘katastrofom za američku politiku kao i međunarodne odnose u cjelini.’ No Ronald Reagan je to svojim radom i djelom apsolutno demantirao. Pokazao se kao jedan od najsposobnijih, najdalekovidnijih američkih predsjednika. Za vrijeme njegova mandata slomljena je kičma svjetskom komunizmu koji nije mogao izdržati utrku u naoružavanju i gospodarsko nadmetanje sa Zapadom, kakvo je nametnuo Ronald Reagan.
Željko Matić: U novinama čitamo kako je upravo Reagan, uz papu Ivana Pavla drugog bio najzaslužniji za slom komunističkog sustava, kojeg je on nazvao “carstvom zla”. U kojoj je mjeri Ronald Reagan zaslužan za afirmaciju novonastalih država u Središnjoj i Istočnoj Europi i u kojoj je mjeri američka administracija imala razumjevanja za nacionalne aspiracije naroda na području bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza?
Darko Bekić: Pad komunizma je – osim ideološkog – imao i ogroman značaj u nacionalnom smislu. Padom komunizma nestalo su posljednje višenacionalne autoritarne države. Tu prvenstveno mislim na Sovjetski savez, na Jugoslaviju i na Čehoslovačku. Padom komunizma nastala je 21 suverena, nacionalna država.
Željko Matić: Znači, moglo bi se reći da, u izvjesnom smislu, bez Ronalda Reagana ne bi bilo niti neovisne Hrvatske.
Darko Bekić: Apsolutno. U tom smislu, mi Hrvati, kao i drugi narodi jugoistične Europe, možemo biti zahvalni ne samo Reaganu, nego – u kontinuitetu – i drugim američkim predsjednicima iz Republikanske stranke. I demokrat Harry Truman je, zapravo prvi, ugroženoj Jugoslaviji priskočio u pomoć, početkom pedesetih, za vrijeme krize s Informbiroom. Treba se sjetiti i još jednog republikanskog predsjednika, Richarda Nixona, koji je početkom sedamdesetih godina, na Markovom trgu u Zagrebu – na zaprepaštenje tadašnje političke nomenklature – viknuo ‘Živjela Hrvatska’. Taj Nixonom uzvik je tada, za nas – nacionalno opredjeljene mlade ljude – bio događaj bez presedana. On nam je dao snagu da krenemo prema onome što je kasnije, za nekoliko godina, bilo poznato kao ‘masovni pokret’ iz 1971.