Linkovi

Novi album Caetana Velosa u počast američkoj popularnoj glazbi (28/5/04) - 2004-05-28


“U vrijeme kad su se Sjedinjene Države nasle na udaru kritika s raznih strana svijeta,” piše glazbeni kritičar Stephen Deusner, “jedan nedavno izdani album svojevrsna je, i vrlo elokventna, obrana američkog kulturnog imperijalizma.” Ona dolazi od doajena brazilskog popa, istinskog glazbenog diva, koji, otkako se pojavio, tamo 60-ih godina, uživa reputaciju jednog od najboljih, jednog od najinovativnijih skladatelja ne samo Brazila, već i čitavog svijeta. Njegov najnoviji studijski album zbirka je pjesama iz Sjedinjenih Drzava, svaka na engleskom pjevana.....

“Ljudi diljem svijeta voljeli bi naći načina da zahvale američkoj popularnoj glazbi što je njihove živote, i njihovu glazbu, učinila bogatijima i ljepšima. Mnogi pokušavaju. Tako i ja.” Tim riječima završava popratni tekst albuma “A Foreign Sound,” skladatelja, pjevača, gitarista, pisca - Caetana Velosa. Naslov albuma posuđen je iz jedne od pjesama uvrštenih na album – It’s Alright, Ma (I’m Only Bleeding), Boba Dylana.

“Kad Caetano Veloso misli o američkoj glazbi,” piše Jon Pareles, glazbeni kritičar New York Times-a, “on razmišlja o hemisferi, ne o jednoj naciji. A to ga prirodno odvodi puno dalje od melodije, harmonije i ritma, navodi ga da razmišlja o paradoksima i povijesnim mogućnostima.” U intervjuu koji je 61-godišnji Veloso dao Parelesu, rekao je, između ostaloga: ”Vi ste, ljudi, ukrali ime kontinenta. Zbog toga mi, u Brazilu, imamo problema, kad se koristimo određenim riječima. Samo ste vi i Južna Afrika, na nesvjesno arogantni način, preuzeli imena od kontinenata. Obzirom na eksplicitni rasni skandal u životu i Južne Afrike i Sjedinjenih Država, ja čujem odjek te odluke, da se preuzmu imena kontinenata, u onome sto je došlo kasnije – da se dominira. Naravno, kao i Sjedinjene Države i Brazil je robove dovodio iz Afrike. I Brazil su kolonizirali Evropljani koji su evropskim jezikom govorili. I mi smo ubijali Indijance. Dijelimo mnogo toga zajedničkoga što je Evropljanima nepoznanica. Zajednički nam je onaj osječaj za Ameriku, osjećaj Novoga svijeta. Svakako moramo razmišljati o tim problemima, ali više od svega – moramo otvoriti srca ljepoti kreiranoj na ta dva nova kontinenta.”

"It’s Alright, Ma,..." samo je jedna od dvadeset i dvije američke skladbe koju je Caetano Veloso, na albumu Foreign Sound, dodao međunarodnom glazbenom dijalogu. Pjevane ne na portugalskom nego na engleskom jeziku. Ne da bi udvarao američkoj publici; nju, brojnu i vjernu, privukao je još prije dugo vremena, za album nije postojala nikakva komercijalna motivacija. Velosov “Foreign Sound” jednostavno je odraz njegove dugogodišnje fascinacije američkom kulturom, američkom pjesmaricom. Medju skladbama, one su, “uvozne,” koje je Veloso slušao u svojim formativnim godinama, standardi Tin Pan Alleyja, materijali velikih skladatelja u americkoj povijesti - Colea Portera, Irvina Berlina, Jeromea Kerna, Georgea i Ire Gershwina, Rodgersa i Harta. Ima i nekoliko “suvremenijih” - “Love Me Tender,” balada, istina, iz vremena americkog građanskog rata, ali znamo je iz repertoara Elvisa Presleyja, pjevana svilenkastim Velosovim glasom kao slatka uspavanka; “Diana,” Paula Anke, kao bossa nova; medjunarodni hit na engleskom jeziku – “Feelings,” skladatelja brazilskog porijekla, Morrisa Alberta, koji je nastojao zvucati kao da je američkoga; a ima i jos suvremenijih - Arta Lindsaya i Talking Headsa, koji su, pak, posudjivali od brazilskih tradicija, zatim jedna Stevieja Wondera i jedna Nirvanina. No u njoj, Veloso pravi jednu značajnu lingvističku promjenu, Cobainova “memory,” u Velosa postaje - “memoria!”

“Ovo je vrijeme usporedbi, kad stvari možete jednu do druge položiti i napraviti iznenađujuća poredjenja koja ce promijeniti i vas način razmišljanja i vas način osjećanja,” rekao je Veloso u onom intervjuu NYT-u, pred održavanje svog koncerta u njujorskom Carnegie Hallu.

Na albumu, jednu Colea Portera Veloso tretira a cappella; u onoj Dylanovoj kombinira hip-hop s gitarom sa sjeveroistoka Brazila; njegova gitara, u Nirvaninoj, zvuci poput nekakvog misterioznog funka; svaka je, kaze Veloso, “puna slojeva povijesti i emocija.” U, kako se čini, otvorenom činu prisvajanja americkog materijala, Caetano Veloso, svojim elegantnim fraziranjem, svojom informiranom, obrazovanom interpretacijom, aranžmanima svog dugogodišnjeg aranžera, čelista Jaquesa Morelenbauma, aranžmanima koji savršeno odgovaraju skladbama (bilo da su uz udaraljke Carlinhosa Browna, vlastitu akustičnu i elektrčnu gitaru i manju skupinu gudačih instrumenata ili, pak, uz orkestar od 28 članova), te onim svojim gipkim, podatnim, portugalskim jezikom moduliranim, glasom, on svaku od skladbi čini svojom. I sve ih čini potpuno novima američkim ušima.

Prva na “Stranom zvuku” je “Carioca,” iz onog davnog filma – Flying Down to Rio, s Fredom Astairom i Ginger Rogers. “Carioca” je naziv za žitelja Rio de Janeira. Rijec potječe iz jezika Tupi Indijanaca i znači “kuća bijelog čovjeka.” I film i pjesma su čista izmišljotina, kaže Veloso, s Brazilom nemaju ničeg sličnoga; na njegovom albumu, “Carioca” i jest uvod u niz paradoksa... Veloso, rodom iz Bahije, stilistički je mozda najdosljedniji umjetnik nastao iz pokreta “Tropicalia,” u čijem osnivanju je on bio i ključan krajem 60-ih godina (Gilberto Gil, Tom Ze, Gal Costa, također), pokreta koji je rock-and-roll, pop-kitsch i sjevernoameričku kulturu dodavao ionako vec gustoj glazbenoj kasi brazilskog popa. Velosova umjetnička vrijednost dijelom i leži u njegovoj sposobnosti da prisvoji popularni zvuk i učini ga svojim, osobnim. Osim što je slavu stekao kao kantautor, Veloso je postao i neka vrsta političkog i kulturnog simbola, jer pokret Tropicalia, osim što je bio glazbeni, bio je i društveno-kulturni, trn u oku tadašnje vojne hunte Brazila. Iako eksplicitno nije bio dio tradicionalne brazilske ljevice, pred diktaturu je, izravno ili neizravno, ipak postavljao ozbiljne izazove i Caetano Veloso, kao i njegov prijatelj Gilberto Gil, u čijim pjesmama je vlada nemir i pobunu njušila između redaka, proveli su kraće vrijeme, 1968. godine, u zatvoru. Obojica su, po izlasku na slobodu, provela nekoliko godina u izgnanstvu, u Londonu. Po povratku u Brazil, 1972, bili su jos veće zvijezde nego prije.

Danas, u petom desetljeću svoje umjetničke karijere, Caetano Veloso ostvaruje nove domete i snima više nego ikad ranije. Po riječima jednog američkog kritičara, Johna Busha, njegov najnoviji album – A Foreign Sound, savršeni je dar zemlji sa snažnom skladateljskom tradicijom koju Veloso sjedinjuje s vlastitom. Po riječima Deusnera, citiranog u uvodu ovog priloga, “iako na albumu nema countryja i bluesa, širina Velosovog pregleda američke glazbe, njegov glazbeni prijevod američkih pjesama, stavlja njegov album, prvi u cjelosti na engleskom jeziku, daleko iznad standardnih standarda jednog, recimo, Roda Stewarta. “Više nego obrana kulturnog imperijalizma, svakako više nego politička izjava, tema prijeporna,” priznaje Deusner, “ali mnogi bi upravo to mogli pomisliti ovog trenutka, album Foreign Sound je impresivna glazbena izjava, primjer onoga kako zemlje mogu spajati ono najbolje od svojih kultura i tradicija, uzajamnim kompromisima, davanjima i uzimanjima, i razmjenama mišljenja. Što Velosov album, zaključuje Deusner, ipak čini ne samo glazbenim već i političkim trijumfom. Zapravo, dodaje još – pravim diplomatskim činom!

Među već spomenutima, na Velosovom albumu našla se i jedna Harryja Belafontea – onaj divni calypso Jamaica Farewell. Veliki hit u Brazilu, i u Sjedinjenim Državama, kad je Caetano Veloso bio srednjoškolskih godina. Idealizirana, nestvarna Jamajka, Harryja Belafontea, prije one Boba Marleyja. Veloso, u svojoj verziji, i kombinira dvije generacije zamišljene, nestvarne Jamajke. “Pjesma je slobodan i pitom teritorij,” kaze Veloso, “na kojemu snovima i masti možete na volju pustiti, jer tako, onda, možete – živjeti.....”

XS
SM
MD
LG