Od oko dva milijuna zatvorenika u američkim zatvorima, samo manji broj njih su žene. Ipak, žena iza rešetaka ima sve više. Tijekom devedestih, broj zatvorenih žena udvostručio se i danas iznosi više od 97 tisuća. Unatoč ovom trendu, ženski zatvori rijetko su u središtu pozornosti.
Tako je i sa zatvorom Goffstown u New Hampshireu, kojem je prije desetak godina sud naredio da uvede usluge i programe iste kvalitete kakvi se mogu naći u muškim zatvorima. No, kako javlja Dan Gorenstein, to nije bilo učinjeno.
U zatvorskom sustavu New Hamshirea nije teško vidjeti razlike u tretmanu žena i muškaraca. U objektima za rekreaciju za muškarce igra se košarka i radi se na strojevima za obradu drva. No, u zatvoru za žene, uglavnom se čuju – šivaći strojevi. Zatvorenice Sam McLaughlin i Valerie Hall kažu da se rekreirati mogu – uglavnom kroz razne obrte koji se nude: "Šivanje, pletenje, kačkanje. Sve su to tradicionalni ženski hobiji, koji nekim ženama jednostavno nisu zanimljivi. Muškarcima se nudi više izbora – mogu se baviti umjetnošću, drvodjeljstvom i nizom drugih hobija."
Zatvorenici u muškim zatvorima, dapače, mogu i ponešto zaraditi. Na primjer, u zatvoru u Concordeu mogu izrađivati i prodavati namještaj. Karen Carruth u zatvoru u Goffstownu predaje engleski i društvene znanosti. Kako kaže, neravnopravnost spolova ogleda se i u obrazovnim programima za zatvorenike, odnosno zatvorenice. Muškarci se obrazuju za auto-mehaničare, građevinare, konobare i druga zanimanja. S druge strane, za zatvorenice takvih obrazovnih programa – nema, unatoč presudi iz 1992, kojom se od savezne države New Hampshire traži da osigura iste programe i usluge i u muškim i u ženskim zatvorima.
Međutim, pomoćnik ministra pravosuđa New Hampshirea Michael Brown tvrdi da se prema oba spola u zatvoru postupa jednako. Kako kaže, zatvorenice u Goffstownu dobivaju gotovo sve što im treba: "Taj ženski zatvor se oduvijek oslanjao na zajedničkom radu državnih službenika, lokalnih resursa i volontera, da bi zatvorenicama osigurao programe u skladu s njihovim potrebama."
Zatvorenica Sam McLaughlin ne slaže se s tom tvrdnjom. "Žene koje ovamo dolaze nemaju nikakvih znanja ni vještina. Mnoge od njih nikada nisu imale posao. Mnoge od njih kradu. Neke od njih ne znaju niti prebrojati sitniš. Kada bi to naučile, mogle bi barem dobiti posao u nekom fast food restoranu."
Za zatvorenice poput Valerie Hall, koja će uskoro izići na slobodu nakon deset godina zatvora, upravo takva neukost velik je problem. "Žene koje žele izići na slobodu i živjeti bolji život nemaju mnogo izgleda za bolju budućnost, zbog svoje kriminalne prošlosti i neobrazovanosti. One nemaju ništa i zato se vraćaju starom životu, zbog kojeg su i završile u zatvoru."
Valerie Hall vjeruje da bi stopa rehabilitacije zatvorenica bila znatno viša, kada bi im se omogućilo bolje obrazovanje.