'Kada bi zidovi govorili, oni u Bagdadu uopće ne bi prestali pričati,' piše dopisnik bostonskog "Christian Science Monitora", iz glavnog iračkog grada. Naime, u gradu, u kojemu je nekada pisanje grafita na zidove bilo kažnjivo smrću, sada jedva da postoji površina s koje se ne izražava neko političko stajalište, od vjerskih - 'Vratit ćemo se s Muhamedovom vojskom' -, pa do krajnje profanih.
Arapski napisi na zidovima, izvješćuje Monitor, potpuno podsjećaju na američke radijske emisije 'uživo': političke uvrede - i netočne, i opscene, a ponekad i neizrecivo smiješne - izmjenjuju se na istim zidovima toliko brzo kao da anonimni 'sugovornici' uskaču jedni drugim u riječ. Noću, stotine onih koji vape da upravo njihov stav bude najuočljiviji, žure gradom s limenkama boje i premazuju tuđe iskaze, a pišu vlastite. Milje i milje bagdadskih zidova, piše bostonski izvjestitelj, postale su kakofonija javnog mnijenja.
Recimo, samo na jednom potezu vidi se čitav raspon neobuzdane rasprave: 'Saddam jede grah i pušta vjetrove', kaže šaljivo jedan grafiti. Uz njega, drugi je mnogo žešći: "Smrt izdajniku Saddamu!". Netko je pokušao prebrisati 'izdajnika', te dodao 'Saddam je častan'. Malo dalje, meta je bivša vladajuća stranka: 'Stranka Baath je leglo prljavih svinja.' Uz nju, odgovor, plavom bojom, nekog pripadnika te stranke, 'Živio Irak, živio Saddam, živjela časna borba za oslobođenje Iraka pod vodstvom stranke Baath.' No, i odgovor ima svoj odgovor: 'Baathisti su mlakonje!' Aktuelna politička scena isto ima svoje zagovornike i one druge. 'Ahmed Chalabi je inžinjer demokracije,' kaže jedan slogan, no, do njega, drugi odgovara: 'Briga me za Chalabija, hoću pivo i leblebije.'