Studs Terkel, dugogodišnji radijski voditelj iz Chicaga, autor je brojnih knjiga i popularizator američke "usmene povijesti". Njegovi prilozi za radio kao i knjige temelje se u pravilu na razgovorima s tisućama tzv. "običnih" ljudi - o njihovom poslu, o tome što su doživjeli u ratu ili o njihovim financijskim problemima.
U najnovijoj knjizi, ovaj dobitnik Pulitzerove nagrade okrenuo se - nadi. U nizu razgovora sa slavnim i manje slavnim ljudima, raspitivao se o ulozi koju nada igra u njihovim životima. Iz tih razgovora izrasla je knjiga "Hope Dies Last – Nada umire posljednja – Kako sačuvati vjeru u teškim vremenima".
Razgovor s Nancy Beardsley, za Glas Amerike, 91-godišnji pisac je počeo tvrdnjom da je došao u životnu dob kada se treba "isključivo osloniti na nadu".
"Živimo u čudnim vremenima, punim nesnalaženja i straha. U tim su previranjima mnogi izgubili nadu u promjenu na bolje" - rekao je Studs terkel i nastavio: "Sjetio sam se izreke koju sam prije mnogo godina čuo od jedne meksičke seljanke. Na španjolskom glasi 'La esperanza muere ultimo' – nada umire posljednja. Uvijek je bilo ljudi - danas bismo ih nazvali aktivistima – koji su se zalagali za razne ciljeve. Takvi su idealisti, uvijek puni nade, izgradili i našu zemlju. Sjetimo se, na primjer, abolicionista, koji su se borili za ukidanje ropstva. Za to su skupo platili, često svojim životima."
Takve ljude Studs Terkel naziva "proročanskom manjinom". U svojoj knjizi "Nada umire posljednja" razgovarao je s aktivistima raznih generacija - s mirovnim prosvjednicima, s ilegalnim useljenicima iz Južne Amerike, s bivšim zatvorenicima i političarima. Kako kaže, svi oni imaju nešto zajedničko - nadu i snažni osjećaj pripadanja zajednici. Vjeruju da svojim aktivnostima u zajednici mogu nešto promijeniti na bolje i ne strahuju da će time izgubiti svoj identitet.
Studs Terkel u svojoj knjizi također piše da su ga se, dok je bio dijete, duboko dojmili razgovori koje je čuo u pansionu koji je njegova majka vodila nakon što mu je umro otac. "U predvorju tog "hotela za muškarce" vodili su se vrlo zanimljivi razgovori. Sindikalci su se svađali sa štrajkbreherima. Kasnije sam studirao pravo na sveučilištu Chicaga, što znači da sam se budio misleći na ugovore, klauzule i zakone o nekretninama. To me potpuno izmorilo, pa sam postao gangster. Točnije – glumio sam gangstera u radio-dramama. Kasnije sam postao disc jokey i na kraju – voditelj."
Studs Terkel došao je na glas kao strastveni sakupljač usmenih svjedočanstava o događajima iz američke povijesti, odnosno, kao stručnjak za tzv. oralnu povijest. Kako kaže, tome se posvetio jer – nije baš stručnjak za tehniku. "Ne znam voziti auto. Stalno padam s bicikla. Na svojem kazetofonu neprestano pritišćem krive tipke. Mislim da se upravo zato oni s kojima razgovaram - obični ljudi – mogu lakše opustiti. Pred sobom vide nespretnjakovića, a ne nekog boga s Olimpa. Upravo takvi trenuci čine moj posao fascinantnim. Na primjer, jednom sam intervjuirao neku samohranu majku s troje male djece. Bili su vrlo siromašni. Djeca su htjela čuti glas svoje majke s kazetofona. I ona se sama zaprepastila kada se čula. Bio je to neponovljivi trenutak.
Studs Terkel autor je knjige "Nada umire posljednja – Kako sačuvati vjeru u teškim vremenima."