New Haven, Connecticut. Durham, North Carolina. Providence, Rhode Island. Svi ti razmjerno mali američki gradovi imaju nešto zajedničko: u njima se nalaze velika, prestižna i bogata sveučilišta – Yale, Duke i Brown.
Ova mjesta imaju još nešto zajedničko – u ekonomski su teškom položaju jer je industrija iz njih odavno otišla. To je dovelo do dubokih trvenja između akademske zajednice, odnosno sveučilišta, i lokalnog stanovništva.
Svježe jesensko prijepodne na ogromnom travnjaku u središtu New Havena. Studenti leže na travi, uče, jedu... No, neki od nazočnih – kao na primjer Wilhelmina Wright – ovdje nisu da bi se odmorili i zabavili. "Sveučilište Yale nas ne plaća dovoljno, ne daje nam dobre beneficije. Nismo dobili povišicu posljednje tri godine," žali se gospođa Wright.
Wilhelmina Wright jedna je od dvije tisuće članova pomoćnog osoblja Sveučilišta Yale – kuharica, spremačica, čistačica, majstora raznih vrsta – koji štrajkaju već nekoliko tjedana: "Bogato sveučilište poput ovog trebalo bi pristojnije plaćati svoje uposlenike. Uprava se prema nama ponaša kao da smo nitko i ništa. A naš je posao vrlo težak. Često ne znamo hoćemo li uopće biti u stanju pojesti ručak, koliko su prostorije koje čistimo prljave. Studenti često povraćaju u kupaonicama – ponekad čak i namjerno."
U izjavama ove čistačice nalazi se bit sukoba između Yalea i šire zajednice čiji je to sveučilište, ipak, dio. Stanovnici New Havena, od kojih su većina crnci i Amerikanci južnoameričkog podrijetla, smatraju da se uprava, profesori i studenti Yalea ponašaju arogantno, te da uopće ne poštuju ljude koji ovdje žive. Navode i statistički podatak prema kojem u ovom gradu ima dvaput više siromašnih od američkog prosjeka.
Uprava Yale svjesna je problema. "Mladi ljudi koji razmišljaju na koji od fakulteta otići, profesori koji planiraju treba li doći na Yale ili ne – svi oni važu pluseve i minuse. I naravno, uzimaju u obzir u kakvom će okružju živjeti. Prema tome, nama je važno u kakvoj zajednici djelujemo, jer želimo privući najbolje studente i najbolje profesore," kaže Michael Morand, prodekana Sveučilišta Yale koji je, među ostalim, odgovoran za odnose sa širom zajednicom koja okružuje njegovu ustanovu.
On navodi niz mjera koje Yale već godinama provodi: preko ljeta, na sveučilištu besplatno poduku dobivaju stotine gimnazijalaca iz New Havena. Yale je investirao u 75 malih poduzetničkih tvrtki iz grada, a financijski pomaže svakom od svojih uposlenika da kupi kuću ili stan.
"Nakon deset godina, svaki od naših zaposlenika dobije bonus u vrijednosti od 25 tisuća dolara, za kupnju kuće. To je pravo iskoristilo gotovo 600 njih. Naše je sveučilište u ovakve programe uložilo 13 milijuna dolara. Uz našu je pomoć kupljeno na stotine obiteljskih kuća koje zajedno vrijede oko 70 milijuna dolara. To pokazuje da je Yale zainteresiran za stabilnost zajednice koja ga okružuje," kaže Michael Morand.
Bez obzira na to, Sveučilište Yale u lokalnoj zajednici i dalje ima vrlo loš image. Julio Gonzales, predstojnik ureda gradonačelnika New Havena smatra da bi bogato sveučilište poput Yale trebalo učiniti mnogo više: "Bit spora su etičke vrijednosti. Mi ne želimo samo da Yale pošteno tretira svoje uposlenike, mi želimo da Yale zaista bude dio ove zajednice. Ne samo da bude tu, već da bude partner i u razvoju grada. Spor se okreće oko pitanja – koliko bi sveučilište moglo pomoći, a to ne čini."
Julio Gonzales smatra da bi sveučilište trebalo proširiti program pomoći za uposlenike koji kupuju obiteljsku kuću, jer u ovom se trenutku pomoć daje samo onima koji se žele useliti u dijelove grada koji su nadomak kampusu.
Gradske vlasti također žele da uprava sveučilišta gradu prepusti dio svote od 60 milijuna dolara koje grad ne smije ubrati na ime poreza, jer se radi o visokoškolskoj ustanovi s određenim poreznim privilegijama.
No, u ovom trenutku – najdominantnije pitanje je štrajk pomoćnog osoblja. Lokalne vlasti se nadaju da će pitanje izdašnijeg mirovinskog osiguranja za zaposlene biti riješeno na obostrano zadovoljstvo.