U prosloj prici, dvojica strastvenih bikera iz washingtonskih krugova – ministar zdravstva, Tommy Thompson, rodom iz Wisconsina, i senator Ben “Nighthorse” Campbell, iz Colorada. Danas, nekolicina obicnih Amerikanaca, vlasnika Harley-Davidsona.....
Od slavnih iz americkog javnog zivota do, naravno, zvijezda pop-glazbe, televizije i filma, od lijecnika, odvjetnika, Wall Street brokera i poslovnih mogula.... do farmera, radnika, vatrogasaca, ratnih vojnih veterana, milijuna obicnih muskaraca i zena, najrazlicitijih zvanja, starosne dobi i rasa...svaki demografski trend, cini se, dio je onog sto zovu famozni “melting pot” Harley-Davidsona. Svima njima, ta legenda na dva kotaca znaci onaj Easy Rider osjecaj slobode, pustolovine i neceg novoga.
Tijekom sto godina postojanja, proizvodjac kultnog motocikla – Harley-Davidson Motor Company, iz Milwaukeeja, dirnuo je zivote milijuna, u Americi i diljem svijeta. U cijelom je svijetu njegovo ime i priznato kao simbol americkog dozivljaja, simbol americkog sna; svojom ulogom u americkoj kulturi, definitivno je u njoj ostavio dubokog traga.... Stoljece Harley-Davidsona prica je i o dobrom, starom americkom poduzetnistvu, ostvarenju americkog sna putem teskoga rada, obilja talenta i onda jos teskoga rada, kako bi se proizvela svjetski poznata marka motocikla.
Misticna veza izmedju vlasnika i njegovog Hog-a, nije lako objasnjiva. Postoji ona izreka: Ako moras pitati, nikad neces razumijeti! Ona, mozda, vrijedi za vozace svakog motocikla, sasvim sigurno za svakog vlasnika Harley-Davidsona!
Bo Stasse inzenjer je, zaposlen u Siemensu, u Orlandu, u Floridi, radi na elektranama...parne turbine, generatori. On ovako objasnjava Harley: “Harley je mistika, ali i velika zaraza. Jednom kad na njega sjednete i malo se provozate i dobijete osjecaj za svijet oko sebe, shvatite da je na Harley-Davidsonu sve drugacije.”
Svoj prvi Harley, Bo je kupio prije 12 godina – Softail Deuce, taj i danas vozi. Probao je one “male, brze” - Honde, Yamahe i Kawasakije, ali Harley cruiser je, kaze, najbolji, niti jedan mu nije bolji ni udobniji, niti jedan mu bolje ne zvuci. Svaki dan ga vozi, auto – Classic Corvette ’76 – sjedi uglavnom u garazi. Jer, voziti auto, rekao je, znaci biti U autu; voziti motocikl – NA motociklu. Nema tog auta koji vam moze pruziti tako nevjerojatan dozivljaj – samo s motocikla, dodao je Bo, dozivljavate, osjecate, mirisete, vidite svijet oko sebe. Florida je, nazalost, preravna i kad god moze, na Zapad ide, Arizona. I do Meksika je dvaput vozio, cetiri puna dana do tamo. Bo je solo rider; voli, kaze, sam cestom krenuti, istrazivati mjesta, ljude, stvari...Ljude susrece u velikom broju i svagdje, jer svakih sto milja mora ionako stati zbog benzina, a to je prilika da mu prilaze, da se njegovom Harleyju dive i da mu postavljaju pitanja. Koja su najcesca?
Bo Stasse: “Koliko kosta, kako brzo ide, kamo ja idem.....oh, i mogu li se malo sa mnom provozati?”
Terry Mooney, iz Lubbocka, u Texasu, trenutno, kako je rekao, izmedju dva posla, motocikl vozi od svoje 13. godine, kad jos nije niti smio. Rodjeni Teksasanin, odrastao je u sjevernoj Californiji, New Mexico i Colorado za voznju su mu najdrazi. Jedna voznja, kaze, ostat ce nezaboravna, ona do Sturgisa. Ima Terry i jedan stari BMW, ali njegov Harley, Road Glide ’98, on mu pruza najvise zadovoljstva....
“Ne znam je li to nuzno sam motocikl ili cijela mistika Harley-Davidsona, to kako je postao americka ikona, ali, mozda najvaznija, cijela je ta ideja slobode, drugarstva, bratstva, jer nigdje niceg slicnog nema. Mozete otici tamo gdje nikoga ne znate, na Harleyju odmah poznanstva sklapate, price dijelite. Tesko je objasniti, ali, da, na Harleyju je sve drugacije!”
Sa zarucnicom, koja svoj Sportster vozi, Terry Mooney na cesti je, za uzitak, svakoga dana, jedino, priznao je, ne onda kad temperature u Texasu prelaze 40 stupnjeva Celzija.
Steve Baker, iz New Jerseyja, koji vozi cijele godine, i zimi, ne zali se na temperature, nego na kisu koja cijelog ovog ljeta pada. Steve motocikl vozi vec 40 godina. Imao je svaki, od Moto Guzzija, Honde, Triumpha do dviju Yamaha, ali nema motora, kaze, do Harley-Davidsona! Cim je smogao sredstva, cim je obiteljsku kucu otplatio, kupio je Sportstera, onda malo veci Dyna Glide, prevalio na njemu 25.000 milja, dok nije dosao do svog Road Kinga.
Ima ga 5 godina, ne bi ga mijenjao ni za sta, jer ima sve sto mu treba za duga putovanja i moze na njemu 8-10 sati, bez problema. Godisnje, ovisno o vremenu, Steve, svojim Road Kingom, napravi oko 6.000 milja. Auto je, veli, obicna kutija, a Harley-Davidson?
Steve Baker: “Tesko je to objasniti, ali na njemu sve brige, sve napetosti, sav stres nestaju. Harley zahtjeva vasu stopostotnu paznju. Vozim ili, kako mi to kazemo - “u vjetru sam,” svakoga dana, narocito volim za ljetnoga, nakon posla i vecere, sat-dva prije nego mrak padne. Vec nakon milju-dvije, disem punim plucima!”
Za svoj je Road King, Steve platio $17.500, ali s brojnim dodacima poslije, cijena mu se popela na 23.000 dolara. Volio bi imati, kaze, jos jednoga, manjega, sportskijega, ali V-ROD ga ne zanima. Lijep je, rekao je Steve, ali nije HD klasika!...Sturgis, Daytona, Laconia...bio je Steve na svim tim relijima, volio bi jako preko Amerike, od istoka do zapada, ali, za sada, s najvise zara prica o voznjama cestom na vrhu Blue Ridge Mountains, u Virginiji. Sa svake strane dolina, Smokey Mountains daleko na obzoru, pred vama, ponekad susretnete jelena, ponekad medvjeda, a jednom je, kaze, sokol letio dugo, tik uz njega. Na motociklu, putovanje je vazno, ne destinacija. Pa, dobro, Steve, zar se to ne moze na isti nacin dozivjeti s bilo kojeg drugog motora?
Steve Baker: “Nnne, za mene to vise nije moguce. Jednom kad sjednete na Harleyja, osjetite onaj V-Twin motor medju nogama, cujete onu buku iz njegovog ispuha.... cim sam prvi kupio, znao sam da nikad necu nijednog drugoga. Harley sam zelio jos kad sam klinac bio, na rubu plocnika satima sjedio i susjeda gledao, imao je radionicu za popravak Harleyja.”
Steve Baker danas je vlasnik vlastitog businessa, licilackog i soboslikarskog. Inace, bivsi marinac, veteran je vijetnamskog rata. Medju Harley-Davidson entuzijastima, citava je legija ratnih veterana, narocito onih iz Vijetnama. Oni cine cak trecinu od ukupnog broja vlasnika. No, medju vlasnicima, sve je veci i broj zena. U Milwaukeeju, primjerice, rodnom mjestu Harleyja, svaki sesti kupac je – zena! I Bo Stasse i Terry Mooney i Steve Baker presretni su zbog njihovog sve veceg odaziva i kazu “C’mon girls, you can do it!,” zasto i vi ne biste dozivjele osjecaj slobode i nezavisnosti, s Harleyja.
Becky Brown, iz Toleda, drzava Ohio, inace elektricarka, u tvornici zaposlena, davno se tom pozivu odazvala. Jos 1979, osnovala je klub “Women in the Wind,” koji danas ima preko 1000 clanica, u 63 ogranka u Sjedinjenim Drzavama, Kanadi, Velikoj Britaniji i Australiji. Svijet Harley-Davidsona, kaze ona, nije vise samo svijet muskaraca, na cestama je sve vise zena. HD kompanija radi za zene nekoliko manjih, laksih modela. Becky ipak vozi Heritage Springer, 2000-a.
Becky Brown: “Da nema Harleyja, ljudi bi bili sretni na sjedistu nekog drugog motocikla. Kazu, odjeca ne cini covjeka, ne cini ga ni marka motocikla. Ali, Harley, za mene, ipak znaci malo extra uzbudjenja, iz vise razloga. Zbog onog zvuka, zbog cinjenice da je Made in America, da je dio povijesti Sjedinjenih Drzava, privlacnog je izgleda i na kraju, nista manje vazno, njegova vrijednost ne pada. Ja sam svoj stari Heritage, nakon 13 godina, prodala po vecoj cijeni od one po kojoj sam ga kupila!”
Becky Brown najvise voli Daytonu i voznju od Miamija do Key Westa, izmedju palmi i plavih voda, hladne su, rekla je zime Ohija. Upravo se vratila sa svog treceg Sturgisa. Ovog vikenda, u Milwaukeeju je, za stoti rodjendan Harley-Davidsona. Go, girlfriend, go, rekla bi joj sigurna sam, svaka druga “sestra!”