Za stotine tisuca pripadnika najveceg na svijetu nomadskog plemena, pocetak kolovoza znaci -doslo je vrijeme da se ide na godisnje hodocasce. Tamo gdje je, nekad, zivjelo pleme Sioux ratnika, tamo gdje su, nekad, stada bizona prerijom tutnjala, grme danas moderni kauboji na svojim “zeljeznim konjima.” Vlasnici Harley-Davidsona iz svih dijelova Amerike, mnogih drugih zemalja takodjer, putuju u Meku motociklistickog svijeta – Sturgis, South Dakota!
Za vozace Harley-Davidsona, voziti do Sturgisa, jednako je uzbudljivo kao i sama destinacija. Dozivljaj je to, i osjecaj, reci ce vam pripadnici HD plemena, koji definitivno treba dijeliti s prijateljima. Tako je valjda, jos 1938, mislio i Clarence “Pappy” Hoel, tada jedini vlasnik motocikla medju ziteljima Sturgisa.
Imati masinu koja covjeku daje slobodu, a ne imati nikoga s kim bi se ta radost podijelila, pa to nije nikakva fora! I Pappy je, u Sturgisu, otvorio trgovinu motociklima. Nije dugo proslo i, s nekolicinom prijatelja, dosao je na ideju odrzavanja relija. Na prvome, devetnaest motociklista natjecalo se na stazi dugoj 800 metara. Bilo je i nekih drugih, opasnijih disciplina, a lokalni su businessi, za prvu nagradu, prikupili pet stotina dolara.
Sa svakom je novom godinom rastao i broj sudionika i broj promatraca. Reli je bio prekinut samo jednom, na dvije godine, tijekom drugog svjetskog rata, kad je vecina mladih muskaraca otisla preko mora. U godinama nakon rata, popularnost Sturgis relija sve je vise rasla, mnozio se broj prijatelja. Sa dva na cetiri na osam....HD pleme, danas, visemilijunska je zajednica. Unutar nje postoji niz skupina.
Clanovi Harley Owners Group - krace H.O.G. - s ponosom to isticu na svojim nasivcima. S jednakim ponosom svoju pripadnost isticu i Andjeli pakla, Hells Angels. Da, oni to pisu bez apostrofa. Ali, interpunkcija ili bilo koja druga tema, nije bas uputno da se, s Andjelima, na bilo koju potegne raspra! Bez obzira kojemu od brojnih i medjusobno razlicitih klubova pripadali, ono sto ih sve veze, to su Harley-Davidson motorkotaci. Stopostotna privrzenost njima, neodoljiva ceznja za slobodom, ljubav za otvorene ceste i sirom otvorene prostore.......
Skupine se, tijekom godine, nalaze bilo gdje i bilo kada – ponekad je to lezerna vikend-voznja, ponekad sudjelovanje na nekome od regionalnih relija. Ali, dva najvaznija, to su Sturgis i Daytona. Sturgis, u Crnim brdima Juzne Dakote, najveci je i najstariji i najoriginalniji. Tijekom otprilike dva tjedna svakog kolovoza, na prasnjavi se i uzavreli gradic svali i do pola milijuna bikera.
Tako je i ove godine. Prema rijecima Lise Weyer, direktorice Sturgis relija, doslo ih je izmedju 450 i 500 tisuca. Kako se s njima nosi onih 6.000 stalnih zitelja Sturgisa?
“Uz puno suradnje, definitivno, izmedju policije, sluzbe hitne pomoci i mnogih drugih sluzbi. Za protekle 63 godine odrzavanja relija, stekli smo dovoljno iskustva, rado ih primamo i zajedno s njima uzivamo. Ima ih u Sturgisu, istina, nekoliko koji bi vise voljeli da se reli premjesti na neko drugo mjesto, ali Sturgis je sada fenomen poznat u cijelom svijetu i reli ce ostati u njemu.
U prelijepom smo kraju, Black Hills, Mount Rushmore je tu, atmosfera Sturgisa definitivno je jedinstvena, tesko ju je opisati, da biste je u potpunosti shvatili, morate je dozivjeti. Toliko je tu energije i jedinstvenog izraza da se sa Sturgisom ne moze mjeriti ni jedan drugi reli, ni jedan drugi dogadjaj slicnog karaktera.”
Pola milijuna bikera smjestaj nalazi u hotelima, motelima, kampovima i privatnim kucama u radijusu od stotinu milja oko Sturgisa. Popis gradskih uredbi, i kazni za njihovo krsenje, poduzi je – za prekomjernu golisavost i necudoredno ponasanje, primjerice, kazna je novcana, devedeset dolara; za posjedovanje marijuane ili droge, izlet u Sturgis zavrsit ce, umjesto na reliju – u pritvoru.
“Vecina se ipak ponasa pristojno...toliku masu ljudi tesko je kontrolirati, ali uglavnom sve tece glatko. Ima, naravno, krsenja zakona tu i tamo, ali uglavnom prolazi dobro.”
Od svih uredbi, krsi se najcesce, rekla je Lisa Weyer, direktorica Sturgis relija, ona o voznji pod utjecajem alkohola. Ali, kako iz grla bolje isprati svu onu prasinu s dugog puta ili s jednog od natjecanja po okolnim brdima, nego hladnim pivom u nekom od bezbrojnih barova Main Streeta?! Glavna ulica Sturgisa ovih je dana na raspolaganju iskljucivo motorima. Nadje se medju njima i poneki drugi, da im sad ne spominjemo imena, ali vecinom su to ipak modeli Harley-Davidsona.
Tisuce njih, bok uz bok, parkirani su u sredini ulice, tisuce drugih zauzimaju svaki centimetar sa strane. Nepregledno je to more kroma i crne koze, nema veze sto je paklenski vruce! Istina, odjeca je pazljivo krojena kako bi tetovirani ukrasi, ali narocito bicepsi, na zenama neki drugi dijelovi, do punog izrazaja dosli. Sa svake je strane ulice ostavljen samo uski prostor za beskonacne parade. Pod nemilosrdnim prerijskim suncem bljeste Fat Boys, Road Kings i Sportsters; do choppera - low rideri, do njih rat bikes koji jos od 60-ih nisu valjda oprani, a odmah do njih, mladja braca i njihovi novi V-Rod modeli.
Ni vlasnici nisu nista manje zanimljivi. Ima medju njima tradicionalnih odmetnika, ali ima i lijecnika, odvjetnika, inzenjera, profesora, cak astronauta, vecina je ipak radnicka...motociklizam je stvar univerzalna, ne priznaje ni granice medju zemljama ni one medju spolovima, a ni one medju primanjima. Pravi identiteti bikera ostaju negdje za njima. U Sturgis se dolazi u slavu motociklizma. Ali, ljubav za motore, samo je jedan dio jednadzbe. Oni su vise od sporta, vise od hobbyja, oni su, za one koji u Sturgis dolaze, poseban svjetonazor, nacin zivota. Oni su simboli slobode i individualizma. Sredstvo kojim se postize vlastita Nirvana.
A Sturgis, on je mjesto gdje ce netko iz New Mexica sklopiti prijateljstvo, mozda, s nekim iz New Jerseyja, New Yorka, mozda s nekim sa New Zealanda. Tko zna?! Dobra zabava uvijek je zajamcena! A ovogodisnji, sezdeset i treci po redu, Sturgis reli jos je i zagrijavanje za jedan dogadjaj puno veci – za nekoliko tjedana, u Milwaukeeju se slavi sto godina Harley-Davidsona.