“Obicajem sputan, lance kida skitalacki nagon iz davnine; Iz sna zimskog nanovo se budi i opet javlja zov divljine.”
Tiskana u nastavcima prvo, u casopisu Saturday Evening Post, u razdoblju od 20. lipnja do 18. srpnja, prije tocno stotinu godina, Londonova je prica, zahvaljujuci izuzetnom zanimanju citatelja, te iste, 1903. godine, bila objavljena i kao knjiga. Tri glavna lika romana – Buck, Spitz i gospodar Buckov – John Thornton, poznata su citateljima diljem svijeta. A njegova prica, ona je jednako relevantna danas kao i onda kad je bila napisana......
U suncanoj, kalifornijskoj dolini Santa Clara, lagodnim i mirnim zivotom zivi Buck, mjesanac bernardinca i skotskog ovcara, snazan pas, tezak preko 60 kilograma. Kucni je ljubimac, vjeran i vrijedan prijatelj obitelji Miller.
Na dalekom sjeveru, u podrucju rijeke Klondike, na kanadskom Yukon teritoriju, upravo je pocela “zlatna groznica.” Potraznja za psima poput Bucka, koji mogu prezivjeti u snijegu i ledu dalekog sjevera, odjednom je velika. Vrtlar Millerovih krade i prodaje Bucka, da bi se rijesio vlastitog duga.
Covjek s toljagom, onaj je koji vlada tobom, prva je surova lekcija koju Buck uci vec na prvoj postaji, u Seattleu, gdje ga, batinama, uce poslusnosti i redu. Njegova nova dva gospodara postaju dva francuska Kanadjana, Perrault i Francois.
Upregnut u tesko natovarene saonice, Buck ih, s drugim psima, vodi na dugo putovanje kroz duboki snijeg Aljaske. Spitz, pas-predvodnik, lukav i podmukao, jako iritira Bucka i njegova mrznja, iz dana u dan, prema Spitzu, sve je veca. Sukob je neizbjezan.
U borbi na zivot i smrt, Buck pobjedjuje i na Spitzovo mjesto, na celo psece zaprege, sa zadovoljstvom i ponosom staje. Na kraju puta, pseca se postava mijenja, za novu, zdraviju i snazniju; Buck i njegova, padaju u ruke zlim ljudima koji pse maltretiraju i mnogi od njih umiru. Bas u trenutku kad Bucka tuku, na sceni se pojavljuje John Thornton.
Bucka od sigurne smrti spasava, a Buck uci najvecu lekciju svog zivota – moc ljubavi i odanosti, njima Thorntonu i uzvraca. Thornton je jedini razlog zbog kojega Buck “zovu divljine,” povratku u primitivni zivot, nekako odoljeva. Jednoga dana i Thornton krece u potragu za zlatom. Dok on radi, Buck danima luta divljinom, s vukovima trci kao sto su i njegovi preci.
Nakon jednog takvog “izleta,” u kamp se vraca i nalazi skupinu Indijanaca kako plesom slave ubojstvo njegovog gospodara i cijele druzine kopaca. Ispunjen bijesom, Buck ih krvolocno napada, kida svaku vezu sa svijetom covjeka i zauvijek se vraca sumi, divljini, vukovima, svojoj divljoj prirodi. Jednoga dana svakog ljeta, dolazi na grob Thorntona, sjedi kraj njega neko vrijeme, tuzno zavija, i vraca se opet divljini i svojim vukovima. To bi, ukratko, bila prica Jacka Londona.
Prvo izdanje Zova divljine, price o “zvjerskom ponasanju civiliziranih ljudi i civiliziranom ponasanju zvijeri” – rijeci kojima je jedan tadasnji kriticar pozdravio roman Jacka Londona, bilo je rasprodano vec prvoga dana. Ubrzo, autoru je donio slavu diljem svijeta. Jacku Londonu bilo je tek 27 godina i vec je, za sobom, imao zivot jednako buran i pustolovan kao bilo koji drugi o kojemu ce pisati u svojih 50-ak knjiga...
Rodjen u San Franciscu, 1876, bio je vanbracno dijete Flore Wellman, buntovne kceri jedne aristokratske obitelji, i Williama Chancyja, putujuceg astrologa, koji je Floru napustio dok je jos bila trudna. Jackova majka udat ce se poslije za Johna Londona, trgovca i veterana gradjanskog rata. Obitelj je bila siromasna, Jack je zavrsio samo osam razreda.
Vrijeme je uglavnom provodio na dokovima San Francisca i Oaklanda. Do svoje 18. godine, bavio se raznim poslovima - gusarstvom na ostrige i na Daleki je Istok plovio, u lov na tuljane, i na kitove, i kao hobo putovao diljem Amerike. Privremeno izmoren pustolovinama, u Oakland se vratio, srednju skolu zavrsio, cak se i na Berkeley upisao, no to je samo jedan semestar potrajalo.
G. 1897, i sam se na Klondike uputio. Zlata, London tamo nije puno nasao, ali zato je sa sobom obilje materijala za pisanje donio. Marxa, Darwina, Spencera, Nietzschea...vec je ranije citao i inspiriran njihovim knjigama, vlastitu je filozofiju razvio i na njoj svoje knjige temeljio. Uspjeha je imao vec sa prvom knjigom pripovjedaka, objavljenom 1900. godine, pod naslovom Sin vuka. Slijedile su Kci snijega, Zov divljine, Morski vuk, Bijeli ocnjak....
Gvozdena peta, Ljudi sa ponora....zadnji je bio Martin Eden, jos jedan autobiografski roman. G. 1916, Jack London je umro, mnogi vjeruju da je posrijedi bilo samoubojstvo, rezultat alkoholizma i depresije u koju je pao. Bio je slavan, bio je bogat, ogroman ranc u Sonomi je imao i kontroverzna licnost je postao – zagovarajuci socijalisticka nacela, sam je prilicno luksuznim zivotom zivio. Propovjedao je jednakost i bratstvo medju ljudima, a romanima poput Zova divljine, slavio je brutalnu snagu i nasilje.
Sagu o Bucku, “civiliziranom” psu koji se vraca divljastvu svojih vucjih predaka, mnogi su kritizirali. “Kult sirovog mesa i krvi,” govorili su oni. Njenu pretjeranost, cesto apsurdnost, tesko ce poreci i mnogi ljubitelji te price. Zasto, onda, ona ostaje najcitanija od 50 i vise Londonovih knjiga? Odgovor lezi u Bucku, psu-junaku, u njemu su sve vrline kojima se najvise divimo – hrabrost, odanost, izdrzljivost, odlucnost, ostroumnost. Istrgnut iz lagodnog zivota i gurnut u grubo i strano okruzje bezakonja, Buck se, u borbi za svoj zivot, oslanja na svoje vucje nasljedje, na svoje vucje instinkte. Iz svakog od sukoba, izranja na nacin koji odusevljava covjeka... rezultat Londonovog pripovjedackog dara.
Nekad izuzetno citane, jer Londonove su knjige, o zivotu na americkom Zapadu, u svoje vrijeme predstavljale dasak svjezine u viktorijanskoj knjizevnosti Amerike potkraj 19. i pocetkom 20. stoljeca, one su, u medjuvremenu, pomalo zaboravljene i siroj citateljskoj publici danas je poznato samo nekoliko naslova, uglavnom Klondike price. Najpoznatiji romanopisca, novinara, kopaca zlata, lutalice, mornara, gusara i pustolova Jacka Londona i dalje ostaje The Call of the Wild, Zov divljine, roman objavljen 1903. godine.