Za jednu frizerku, Linda Foster ima prilično neuobičajeno radno vrijeme. Oko jedan sat u noći, prije nekoliko dana, radila je u cirkuskom šatoru, pokraj autoceste, zapadno od Middleburga, u Virginiji. Frizura na kojoj je radila sastojala se od mnoštva pletenica, a klijent joj je bio sivi ždrijebac imenom Handy. Preciznošću kirurga kada zatvara šav, njezini prsti su letjeli kroz grivu konja, jednog od desetak koliko će ih uljepšati prije izlaska sunca za natjecanje toga dana, Colt and Horse Show, u susjednom Uppervilleu.
45-godišnja Linda Foster pripada malobrojnoj skupini nomadskih profesionalnih frizera za konje koji sezonu utrka i drugih natjecanja i izložba konja provode putujući kroz savezne države u kojima su takve priredbe najbrojnije – ukupno njih više od 2800 u čitavim Sjedinjenim Državama. Griva ispletena u male pletenice i repa ispletenog do pola, oboje ponekad ukrašeno i staklenim ili drvenim perlicama i vrpcama različitih boja, smatra se apsolutno neophodnim za pokazivanje najboljih osobina konja na natjecanjima.
Mnogi od frizera za konje odrasli su jašući, i počeli se baviti tim poslom jer im je zarada omogućavala da sami sebi uspiju plaćati treninge i pristojbe na natjecanjima i izložbama konja. Svaki takav frizer može zaraditi i po 70 dolara po jednom konju, a tijekom svake noći, za vrijeme jednotjednog natjecanja, pripremi i po desetak konja.
Taj se novac, međutim, zaista može nazvati "krvavo zarađenim" – Linda Foster kaže da ju ruke i šake bole praktički bez prestanka, da je u prstima, - premda su omotani zaštitnom trakom -, izgubila svaki osjet, te da više uopće ne može nositi svoje prstenje, jer su joj prsti toliko natekli.
Svijet konjskih utrka i izložbi, osim frizera za konje, stvorio je i druga, usko specijalizirana zanimanja – recimo, zubare i masere specijalizirane za veliku četveronožnu klijentelu.