Put ka automobilima koji manje zagađuju ponekad može biti krajnja suprotnost od visoke tehnologije i skupih istraživanja.
"Nikada ne bih tako nešto učinio automobilu koji košta 30 tisuća dolara, kada ne bih bio siguran da je to i sigurno i korisno," kaže John Lin, vlasnik jednog restorana brze prehrane u Los Angelesu, istovremeno dok skida poklopac spremnika za benzin svog ogromnog Ford Excursiona. Ovo je vozilo, poznato kao jedan od najvećih sportskih terenskih automobila u Americi, zloglasno ne samo po veličini, nego i po potrošnji goriva - s litrom benzina Excursion prevali samo pet kilometara! - pa tako, naravno, i po velikom zagađivanju okoliša.
No, u slučaju Johna Lina, situacija je drugačija. On u svoj Excursion ulijeva svakoga dana pun spremnik ulja u kojemu su se toga dana u njegovom restoranu pekli krumpirići. To je obično biljno ulje: jeftino, izobilno i čisto; isto onakvo kakvo je na Pariškoj svjetskoj izložbi, 1900, koristio Rudolf Diesel, kada je prikazao svoj prvi automobilski motor.
Rezultat: za gorivo, gospodin Lin troši manje nego da vozi Toyotu Prius, trenutno najslavniji ekološki-napredan automobil, koji kombinira benzinski i električni motor, a i okoliš zagađuje manje od te iste Toyote. Da se ni ne spominje da bi restoran gospodina Lina inače svakoga dana četrdesetak litara iskorištenog ulja odvezao na odlagalište otpada.
Ovako, to će ulje samo biti filtrirano, a potom pretočeno u dodatni, grijani, spremnik za gorivo njegovog Ford Excursiona. Kažemo 'grijani', jer biljno ulje, da bi ispravno sagorjelo u motoru, mora biti zagrijano kako bi mu se smanjio viskozitet. Dakle, prvih nekoliko minuta, njegov će automobil raditi na tradicionalno dizel gorivo, da bi, čim se biljno ulje zagrije, gospodin Lin sklopkom prebacio dotok goriva s dizela na jestivo ulje.
Jedina zamjetljiva posljedica njegovog neobičnog goriva je blagi miris pomfrita, koji se osjeća iza njegovog automobila.