U svakom oružanom sukobu, bojišnici su uvijek blizu i vojni kirurzi koji pružaju pomoć i ranjenim vojnicima i civilima. No, većina vojnih liječnika za taj se posao priprema u mirnodopskim uvjetima i rijetko vidja vrstu rana s kakvom se kasnije susreće na bojištima, te rjedje tijekom obuke ili studija. To je slučaj i s onima koji su se sada našli na ratištima Iraka. U prilogu koji slijedi, Mike O’Sullivan javlja o jednoj losangeleskoj bolnici koja vojne, točnije – mornaričke, liječnike priprema upravo za liječenje rana i ozljeda zadobijenih u borbama...
Malo je liječnika i drugog medicinskog osoblja koji su imali prilike vidjeti duboke rane, nanesene vatrenim oružjem velikog kalibra. Noviji vojni sukobi u kojima je Amerika sudjelovala bili su, srećom, kratkog vijeka i baš kad bi kirurzi počeli stjecati potrebna iskustva – borba bi prestala.
Pentagon je to shvatio za Zaljevskog rata i otada osnovao partnerstva s gradskim bolnicama Baltimorea, Miamija i Los Angelesa. Mornarica je, zbog njegove reputacije i velikog broja pacijenata, odabrala medicinski centar koji zajednički vode sveučilište Southern California i okrug Los Angelesa. To je, naime, najaktivnija traumatološka bolnica u zemlji. Na njenom je čelu dr. Demetrios Demetriades. Pacijenti, kaže on, u njegov centar stižu kolima hitne pomoći, privatnim automobilima i helikopterima, s ranama vrlo sličnim onima s ratišta, jer mnoge su i nanijete iz vojničkog oružja kakvo koriste bande Los Angelesa. ”Mnogi od pacijenata koje ovdje primamo, dolaze nam s ranama nanijetim iz automatskog oružja. Neki nam pacijenti dolaze sa sedam ili deset rana od metaka. Često smo u situacijama koje su vrlo slične vjnim. Ima, naravno, i rana od noža, kao i puno onih zadobijenih u automobilskim nesrećama te na radnim mjestima u tvornicama, a imamo i puno pokušaja samoubojstava".
Na čelu mornaričkog programa je zapovjednik Peter Rhee. Od rujna prošle godine, kaže on, kroz program je prošlo više od stotinu liječnika, medicinskih sestara i drugog osoblja. Za one koji nemaju sličnih iskustava, situacija je mučna i teška, naročito pri donošenju brzih i čvrstih odluka u operacijskoj dvorani. ”Jedne noći, kad smo mi bili dežurni, pet nam je ljudi, u kratkom vremenu, došlo s ranama od metaka, što je situacija, dakle, vrlo slična onoj u ratnim zonama. Trebalo je brzo i na licu mjesta odlučiti kome se prvo posvetiti i tako smo jednog pacijenta izgubili".
Dr. Demetriades kaže da liječnici brzo nauče kako donositi teške odluke, jer sekunde su često dragocjene. Kriva odluka i vrlo lako je, kaže on, izgubiti pacijenta. Prava odluka, medjutim, donesena u pravom trenutku, učinit će čuda.
Ono što je mnogim liječnicima i medicinskim sestrama najteže, ističe on, to je nositi se s vlastitim emocijama. Ako nemaju iskustva s tako teškim situacijama, ako smrti još nikada nisu gledali u oči, često se dogadja, kaže dr. Demetriades, da prestanu misliti, da stoje paralizirani. Program obuke u losangeleskoj bolnici ih treba na to pripremiti. Zamišljen je tako da uvijek rade zajedno, kao ekipa sastavljena od kirurga traumatologije, ortopedskog kirurga, anesteziologa, medicinskih sestara i raznog drugog pomoćnog osoblja. Na taj način uče i onaj svoj specifični, brzi način komuniciranja – pogledima i pokretima ruku i lica. Većina onih koja je kroz program prošla, sada je u području Perzijskog zaljeva, bilo u pozadini ili na bojišnicama, u prenosivim šatorima, koji se, za manje od jednog sata, mogu podići kao prva operacijska dvorana. Prizori koje svakodnevno vidjamo na televizijskim ekranima, vrlo su potresni za većinu Amerikanaca. Doktora Demetriadesa, medjutim, mnogi od tih prizora i nadahnjuju, naročito kad na djelu vidi one koji su prošli kroz program obuke u njegovoj bolnici. "onda smo ispunjeni ponosom, jer vidimo da pružaju pomoć ne samo ranjenim američkim vojnicima već i iračkim civilima, čak i neprijateljskim vojnicima".
U središtu Los Angelesa, u urbanoj “ratnoj zoni,” vojno osoblje američke mornarice pomaže bolnici i ujedno uči kako pružati pomoć onima na pravoj bojišnici.