Situacija s Irakom izazvala je napetost u odnosima Sjedinjenih Država s nekolicinom najbližih europskih saveznika. Obnova Iraka mogla bi poslužiti kao prilika da saveznici ponovo rade na zajedničkom cilju, ukoliko se njihovi čelnici na to odluče.
Uvijek teški odnosi između Francuske i Sjedinjenih Država još su težima postali zbog Iraka. Odnosi s Njemačkom također su prilično napeti. Analitičari, međutim, kažu da su razilaženja počela još i prije Iraka. Helle Dale, iz Zaklade Heritage, kaže da je hladni rat čitavih pola stoljeća bio temelj odnosima između Europe i Sjedinjenih Država. ”Tada, izbora nije bilo. Moralo se raditi zajedno. Ta je potreba nestala nakon pada berlinskog zida.”
S raspadom Sovjetskog saveza, dodala je ona, Amerika i Europa jedna drugu više ne trebaju tako puno. Evropske zemlje su se, u međuvremenu, zbližile i Europsku uniju povecale i ojacale. No, evropska vojna moć daleko zaostaje za američkom. Razlike u mišljenjima po pitanju korištenja vojske vrlo utječu na posthladnoratovske transatlatske odnose, mišljenja je Helle Dale.
Robert Kagan, iz Zaklade Carnegie, smatra da je Irak već postojeće podjele samo još više naglasio: "”Mislim da je upravo Irak 'najrazornija oluja'. Niste mogli pronaći veći problem koji će podijeliti Amerikance i Europljane glede najotvorenijih pitanja… On ih razdvaja baš po najvrućim pitanjima.”
Profesor Sveučilišta Georgetown Robert Lieber, smatra da Amerika i Europa jedna drugu ipak još trebaju: "Dijele zajedničke vrijednosti, dijele zajedničke interese glede održivosti i vitalnosti ekomonskih institucija, tako važnih za nastavak našeg prosperiteta; moraju surađivati i po sigurnosnim pitanjima, jer obje su strane zabrinute – zbog terorizma, zbog oružja za masovno uništavanje.”
Svima koji su, u Europi i u Americi, zainteresirani za popravljanje odnosa obnova Iraka donosi obilje mogućnosti da se dalje zajednički nastavi. Obnova Iraka, kažu neki, posao je tako velik i opsežan da ga Amerika ionako ne može obaviti sama. Čak niti pomoć Europe i iračkog naroda, zajedno, neće biti dovoljna. Ali prilika je to da se barem zajednički počne i pokuša.
Prilika za transatlantsku suradnju otvara se na području održavanja reda, obnove infrastrukture i postavljanja nove iračke vlade. Profesor Lieber smatra da tu čak i za one koji su se ratu protivili ima mjesta. Francuzi bi, kaže on, u tome mogli odigrati konstruktivnu ulogu, kad, i ako, sami preuzmu inicijativu.
Helle Dale, iz Zaklade Heritage, sumnja da će Sjedinjene Države Francuskoj ponuditi vodeću ulogu u obnovi Iraka. Obje su se strane, pred početak rata, 'nedolično ponašale', i jednoj i drugoj treba više diplomacije ako žele poboljšati odnose. "Osobno mislim da teret pada više na Francusku negoli na bilo koju drugu zemlju. Zato što je predvodila, i sebe smatrala predvodnikom, u protivljenju Sjedinjenim Državama. Mislim da je na francuskoj vladi da napravi prvi korak, da pokaže dobru volju prema Americi i prema suradnji.”
Robert Kagan, iz Zaklade Carnegie, upozorava američke čelnike da ne kažnjavaju protivnike rata protiv Iraka: "U nekih postoji želja da se kazni one koji su bili protiv nas i protiv sukoba, da se podijeli Evropa kako bi Amerika, kao prednost u svojoj politici, to iskoristila. Mislim da se toga treba čuvati, takvim izazovima se treba odupirati. Jer, u konačnici, oni su kontraproduktivni.”
Trenutno nije jasno hoće li administracija predsjednika Busha programe iračke obnove koristiti kao sredstvo i način za poboljšanje transatlantskih odnosa. Državni tajnik Colin Powell rekao je da se protivi nastojanjima Kongresa Sjedinjenih Država da se iz obnove potpuno isključi Francusku i Njemačku. Međutim državni tajnik Powell je također rekao da će Sjedinjene Države i Britanija, koje su toliko uložile - u političkom, materijalnom, financijskom i ljudskom smislu - biti te koje će s tim programima početi, te u njima imati vodeću ulogu.
No, ako Irak i posluži kao sredstvo za transatlantska pomirenja, ti odnosi, ističe Ivo Daalder iz Instituta Brookings, nikad više neće biti isti: "Prvo što bismo trebali uraditi, zelimo li odnose poboljšati, to je priznati da se natrag više ne možemo vratiti. To je razdoblje zauvijek gotovo, prošlo. Što je još važnije, treba priznati jedan realitet – transatlantski odnosi nisu više od središnje važnosti ni Sjedinjenim Državama, a ni Europi.”
Francuska, Njemačka i Amerika, zaključuje Ivo Daalder, morat će naći neki drugi okvir za razvijanje budućih odnosa.