Izgladnjeli kineski dječak, koji se 1945. u gradu Tsingdao sprijateljio s američkim vojnicima, pedeset godina kasnije postao je - počasni američki marinac.
Prije godinu dana, 78-godišnji Charlie Two Shoes - "Charlie Dvije cipele" postao je počasni marinac na posebnoj svečanosti upriličenoj u marinskoj marinaca - Le Jeune u Sjevernoj Carolini. Charliejeva saga otpočela je prije gotovo pola stoljeća, kada je na kraju kinesko-japanskog rata u mjesto Tsingdao na sjeveru Kine stigla skupina američkih marinaca. Marinci su "posvojili" neuhranjenog, promrzlog i preplašenog, ali snalažljivog dječaka, koji je živio u kolibi u blizini marinske baze i prodavao jaja za vojne obroke.
"Nismo uopće mogli izgovoriti njegovo ime. Nismo se ni trudili. Tsui Chi Hsii - zvučalo je kao Charlie Two Shoes," rekao nam je George McDonald, jedan od marinaca koji su prigrili Charlieja. Dali su mu krevet, odoru i naučili ga laštiti njihove cipele.
"Charlie je bio savršeni primjer marinca. Korio bi nas kada bismo kasnili s odsustva. Nije baš dobro govorio engleski, ali nam je prijetio prstom," priča nam.
Marinci su Charlieja poslali u američku školu, gdje su ga časne sestre naučile engleskom. Uvijek je bio uredan i čak je kosu ošišao po uzoru na marince. No, marinci su se, nakon dolaska komunista na vlast, povukli iz Kine. Vlasti su Charlieja sumnjičile za špijunažu, jer je bio katolik, govorio engleski i družio se s marincima. Sljedećih dvadesetak godina živio je u strahu i siromaštvu, ponekad i u zatvoru. No, kada je predsjednik Nixon posjetio Kinu 1972, Charlie je odlučio potražiti stare prijatelje.
"Danima sam se pokušavao prisjetiti njihovih imena i adresa. Nekih sam se adresa ipak sjetio. Napisao sam pismo. To je prvo pismo vraćeno, ali nisam odustajao. Napisao sam još jedno pismo i poslao ga na adresu koja mi se činila točna. I bila je točna. Primatelj pisma bio je William Bullard," govori Charlie.
William Bullard je bio duboko ganut kada je dobio pismo od malog Kineza s kojim se sprijateljio prije mnogo godina.
"Jednog sam jutra u poštanskom sandučiću pronašao pismo od Charlijea. Nisam se s njim čuo pune 32 godine. Bio sam tako dirnut da su mi oči bile pune suza. Bio sam presretan," priča gospodin Bullard.
William Bullard kontaktirao je svoje bivše kolege - marince, a oni su zatim napisali peticiju Kongresu, State Departmentu i Bijeloj kući. Konačno 1983, Charlie se, s turističkom vizom, zaputio u Sjedinjene Države. Kako kaže, bio je vrlo nervozan, ali se pokazalo da za to nije bilo razloga. Svi su ga marinci dočekali na aerodromu, a jedan je čak dogradio kuću, da bi Charlie mogao kod njega boraviti. Čak su od Ministarstva pravosuđa dobili za Charlieja posebnu dozvolu za trajni boravak u zemlji.
Dvije godine kasnije, Charlieju su se u Sjedinjenim Državama pridružili njegova supruga i troje djece. Danas je njegov sin kuhar u restoranu u vlasništvu obitelji, a dvoje druge djece - Susan i David postali su liječnici. Kako kaže Charlie, on i njegova obitelj danas žive "američki san".