Mogućnost da Sjedinjene Države krenu u rat protiv Iraka bez koalicije Ujedinjenih naroda zbunjujuća je za mnoge u svijetu. U najnovijoj strategiji administracije predsjednika Busha navodi se da 'bilo koju zemlju koja predstavlja prijetnju' vojska Sjedinjenih Država može preventivno napasti. Iako mnogi smatraju da ovo predstavlja promjenu u američkoj vanjskoj politici, taj koncept postoji već više od tri desetljeća.
U ožujku 1992. godine jedan povjerljivi dokument američke Vlade u kojem se predlagao novi pristup vanjskoj politici došao je do lista New York Times. Riječ je o dokumentu 'Smjernice za planiranje obrane' u kojem se predlaže američka strategija u dvadeset i prvom stoljeću. Njime se traži da Washington koristi vojnu silu, ukoliko to bude nužno, kako bi zadržao ulogu jedine preostale supersile. K tome, kaže se da 'kad poduzimanje kolektivne akcije nije moguće, Sjedinjene Države moći će djelovati neovisno i preventivno protiv zemalja za koje se sumnja da proizvode oružje za masovno uništavanje.'
Walt: Strategija američkog globalnog primata
Jedan od autora ove doktrine bio je Paul Wolfowitz koji se danas zamjenik ministra obrane. Njegov tadašnji šef, ministar obrane Dick Cheney sad je dopredsjednik Sjedinjenih Država. Stephen Walt, dekan je Odjela za međunarodne odnose na Fakultetu za državnu upravu Sveučilišta Harvard. On ovu strategiju objašnjava na ovaj način:
"Središnja tema tih smjernica, za koje je nacrt izradio Wolfowitz još u administraciji predsjednika Busha starijeg, bila je da se izlože razlozi za politiku dugogodišnjeg američkog primata u svijetu, te da Sjedinjene Države trebaju imati kao cilj spriječavanje pojave nekog konkurenta, bilo gdje u svijetu. U njima su također izneseni prilično tvrdolinijaški stavovi o tome kako bi Sjedinjene Države trebale održavati svoje vojne snage na razini na kojoj one nisu samo nešto snažnije od potencijalnih neprijatelja, već su toliko nadmoćne da se nitko ne bi ni pokušavao igrati s nama."
Asmus: Smjernice se moraju sagledati u povijesnom kontekstu ranih devedesetih
Ronald Asmus, jedan od zamjenika državnog tajnika u administraciji predsjednika Clintona, pomagao je pri širenju NATO saveza prema istočnoj Europi. On kaže da bi ovaj dokument iz 1992. godine trebalo čitati u kontekstu vremena u kojem je napisan: "Morate shvatiti da su 'Smjernice za planiranje obrane' napisane odmah nakod pada Berlinskog zida i propasti Sovjetskog Saveza. Bili su to prvi pokušaji tadašnje administracije predsjednika Busha da naznači elemente američke uloge u posthladnoratovskom okruženju."
Ovaj povjerljivi dokument vidjeli su viši dužnosnici u Pentagonu, no nije bio namijenjen objavljivanju. Nacrt ovog dokumenta procurio je do medija 1992. godine čime su bili alarmirani američki saveznici i članovi Kongresa.
Administracija predsjednika Busha je pokušavala uvjeriti saveznike da Sjedinjene Države ne odbacuju multilateralizam kako bi prihvatile stav 'idemo sami'. Novi nacrt imao je blaži ton kad je riječ o vojnoj sili, u njemu se govorilo o tome da treba ulagati u snažni sustav obrane koji će se ostvariti kroz gospodarsku i sigurnosnu suradnju s drugim zemljama. Međutim, taj novi nacrt bio je odbačen nakon što je predsjednik George Bush izgubio na predsjedničkim izborima 1992. godine.
Politika 'velike batine'
Neki promatrači kažu da se s pobjedom Georgea Busha mlađeg na izborima 2000. godine duh tog dokumenta vratio. U govoru pred pitomcima vojne akademije West Point predsjednik Bush je u lipnju prošle godine objavio:
"Amerika ima i namjerava zadržati vojnu silu koja se može oduprijeti svakom izazovu, i time čine besmislenim destabilizirajuću utrku u naoružanju iz nekih drugih doba i ogranmičava rivalitet na trgovinu i druge oblike težnje miru."
Profesor Walt sa Sveučilišta Harvard kaže da je jedna od veza ovog dokumenta sa sadašnjom politikom naglasak na vojnoj moći Sjedinjenih Država: "Zajednička tema između starih smjernica za obranu i sadašnje politike jest nešto što bi se moglo nazvati 'pogled na međunarodnu politiku s velikom batinom'. Tj. ako su Sjedinjene Države dovoljno snažne i moćne da idu po svijetu i povremeno nekog udare, svi će se pred nama padati kao kocke domina."
Ideja prevetivnih udara - pretjerivanje?
No gospodin Asmus je skeptičan glede veze između izvornih 'Smjernice za planiranje obrane' i sadašnje politike administracije predsjednika Busha. On tvrdi da su teroristički napadi od 11. rujna 2001. godine prouzročili temeljite promjene u politici.
"Mislim da ovdje nije riječ o tome kako je nekoliko pojedinaca prije deset godina osmislilo neku politiku i sad došlo u poziciju da ju i provede. Mislim da je riječ o tome kako je s obje strane političkog spektra i u krugovima gdje se planira strategija došlo do jednog temeljitog i dalekosežnog ponovnog osmišljavanja američke politike koje seže puno dalje od tih pojedinaca. Mene puno više zanima činjenica da su se nakon 11. rujna Amerikanci pogledali u ogledalo i zaključili kako je politika iz prošlosti doživjela neuspjeh."
Gospodin Asmus također smatra da je ideja kako će Sjedinjene Države provoditi širom svijeta preventivne udare pretjerivanje.
Odom: Argumenti za preventivnu akciju vrlo slabi
Mnogi promatrači se slažu da preventiva nije nova politika. No te stvari treba razlikovati, kaže umirovljeni američki general William Odom, koji se sad nalazi na čelu Odjela za Nacionalnu sigurnost pri Institutu Hudson. On napominje kako novi standardi dopuštaju preventivni rat čak i kad postoji nesigurnost glede neprijateljevih namjera i ciljeva: "Čini mi se da su danas, kad su Sjedinjene Države toliko snažne i kad nema zemlje koja bi bila u stanju nanijeti nam neku veliku štetu, argumenti za preventivne udare izrazito slabi."
U dokumentu 'Smjernice za planiranje obrane' iz 1992. godine, Paul Wolfowitz je pisao o scenarijima hipotetičnih ratova, uključujući i jedan s Irakom nakon što se Saddam Hussein oporavio od poraza u zaljevskom ratu. Danas gospodin Wolfowitz tvrdi da bi 'oslobođeni Irak' bio prvi korak u američkim nastojanjima da se uklone svi autoritarni režimi na Bliskom istoku.
Međutim profesor Walt sa sveučilišta Harvard smatra bi rat protiv Iraka učinio vrlo malo na porastu demokracije. On tvrdi kako su osjećaj hitnosti da se udari na Irak stvorili - po njegovim riječima - 'neokonzervativci' u administarciji predsjednika Busha. Profesor Walt objašnjava kako su se oni htjeli riješiti Saddama Husseina puno prije 11. rujna 2001. godine.
Međutim, Ronald Asmus se s time ne slaže. On tvrdi da su teroristički napadi na Sjedinjene Države pokazali kako Srednji istok predstavlja najveću prijetnju sigurnosti Sjedinjenih Država, a sljedeći korak u smanjivanju te prijetnje jest razoružavanje Saddama Husseina.
