Postoji li uopće roditelj koji ne bi želio da mu dijete za obrok u školi, umjesto jelovnika koji se nudi u kantini, dobiva hranu pripremljenu i serviranu pod brižnim okom školovanog kuhara i dijetetičara? Vjerojatno – ne! Nekim se roditeljima, točnije njihovim školarcima, upravo to i posrećilo, na zavist drugih i učenika, ali i škola.
Doduše, škola o kojoj je riječ je privatna škola na Manhattanu, i to njegovom dobrostojećem Upper West Side. Ravnatelj i drugi pedagozi škole Calhoun prilično su dugo vremena bili nezadovoljni kvalitetom prehrane djece u njihovoj kantini, koju su, kao što je slučaj s većinom školskih kantina, vodili ugovorni opskrbljivači. Iz perspektive drugih škola, reklo bi se: hrana kao hrana! Hamburgeri, pizze, hot dog u nekoliko varijacija, mnogo gaziranih napitaka i mnogo slatkiša iz opskrbnih mašina na kovanice.
No, pedagoge škole Calhoun to uopće nije zadovoljavalo – djeca su bila stalno umorna, jela bi stalno kekse i bombone, te stavljala kečap na sve što nije bilo slatkiš. Uglavnom, škola je otkazala svojim ugovornim voditeljima kantine i odlučila se na vođenje vlastite kuhinje. U to ime, uposlen je i pravi kuhar, i to ne bilo koji kuhar, nego «Šef Bobo», diplomac, a kasnije i vrlo cijenjeni nastavnik na Francuskoj kulinarskoj akademiji u New Yorku.
Šef Bobo, pravim imenom Robert Surles, rodom je Teksašanin, odrastao u New Orleansu, koji je čitavu svoju karijeru proveo u New Yorku, učeći generacije mladih kuhara, uvodeći u posao vrlo prestižne restorane, a, ponekad, radeći i kao privatni kuhar vrlo slavnim i vrlo zaposlenim osobama – posljednji takav klijent je vlasnik i direktor njujorškog nogometnog kluba Yankees.
Prva stvar koju je šef Bobo učinio u organizaciji kuhinje u školi Calhoun bilo je zapošljavanje posebnog kuhara za slastice, te troje svojih studenata s Francuske kulinarske akademije. Druga – uklanjanje svih boca s kečapom. Kada su djeca tražila kečap, rekao im je da on ne vjeruje u hranjivost i neophodnost kečapa kao začina hrani.
Potom je uveo obavezni komad voća prije svakog uzimanja peciva ili kruha, obrazloživši da je, po njegovo mišljenju, naučiti kako ispravno jesti, vještina koja će trajati čitav život. Danas se dnevni jelovnik kuhinje sastoji od nekoliko juha, predjela, glavnog jela, priloga od povrća, te brojnih salata. Za piće nude se mlijeko, voćni sok ili ledeni čaj. Umjesto šećera, za slađenje, šef Bobo priprema sirup od metvice, šećera i ingvera. Isprva je bočice sa sirupom stavljao na stolove, ali su manja djeca pila sirup izravno iz bočica, pa sada sam obilazi stolove i zaslađuje njihove napitke.
Upitan je li zadovoljan s poslom, šef Bobo kaže da gotovo da nikada nije bio zadovoljniji – njegova klijentela na očigled mijenja svoje navike ka gurmanstvu. Mnoge od svojih recepata je morao umnožiti jer djeca žele da i njihovi roditelji kod kuće pripremaju ista jela kao što su njegova u školskom restoranu. Za starije razrede organizira jednom tjedno satove kuhanja. A, što se tiče proteklog Božića, kaže nam, jedan od njegovih učenika je tražio od roditelja na poklon veliki mikser da može sam kuhati!
