Sesnaestog ozujka, 1621, neka tri mjeseca nakon sto se prva veca skupina engleskih emigranata, puritanaca, na obalu Nove Engleske iskrcala s broda Mayflower, i u Plymouthu, u danasnjem Massachusettsu, osnovala svoju koloniju, Indijanac po imenu Samoset iznenada je, iz sume, Englezima prisao i obratio im se rijecima “Welcome, Englishmen,” rijecima koje je ranije cuo i naucio od nekih obalnih trgovaca. Tako je pocelo kratko, ali nezaboravno razdoblje prijateljstva izmedju prvih bjelackih doseljenika i njihovih indijanskih susjeda.
Kolonisti su se skrasili u podrucju koje je pripadalo Massasoitu, velikom poglavici mocnog indijanskog saveza Wampanoag. I poglavica je uskoro Englezima u posjet dosao, u pratnji svojih ratnika. Dok su Indijanci i kolonisti za razgovor sjedali, u pomoc je, kao tumac, pritekao Indijanac po imenu Squanto, iz plemena Patuxet. Engleski je govorio daleko bolje od Samoseta. Sporazum postignut, uz Squantovu pomoc, izmedju Indijanaca i kolonista, donijet ce potonjima 40 godina mira. I vrijedne usluge Squanta.
Poglavica Massasoit vjerojatno je Squanta dodijelio kolonistima da ga ovaj izvjestava o njihovim namjerama. Ali da Squanta nisu imali, kolonisti zacijelo ne bi ni prezivjeli, od gladi bi svi bili pomrli. Preselivsi se u njihovu koloniju, Squanto je bijelog covjeka svemu naucio – kako hranu naci i ljekovite biljke, kako kukuruz saditi, kako tlo gnojiti ulovom ribe, kako s Indijancima, onim blizim i onim daljim, trgovati i razmjenjivati robe.
Te jeseni, 1621, da bi proslavili darezljivost Bozju, i Squantovu, kolonisti su pripremili tradicionalnu englesku zetvenu svetkovinu. Kao izraz stovanja, i poglavicu Massasoita pozvali su na gozbu. Poglavica se odazvao i sa sobom doveo 90 gladnih muskaraca i 5 tek ulovljenih jelena. Tri puna dana tog listopada gozba je trajala, prica dalje ide, i skupina Indijanaca i kolonista dobro se zabavljala – srnetine i pecenih pataka i gusaka i divljih purana i kukuruznog kruha i bundeve i sumskih bobica i secera od javorova drveta i divljih sljiva...trpeza je bila prepuna. Na trenutak, barem, izgledalo je da ce sklad i suradnja, izmedju domorodaca i pridoslica, trajati dovijeka.
Kako je Squanto engleski tako tecno govoriti naucio? Tisquantum, to mu je bilo pravo ime, pripadao je, kako rekoh, plemenu Patuxet koje je i zivjelo na podrucju danasnjeg Plymoutha i bilo dijelom onog mocnog, Wampanoag plemenskog saveza. Jednog dana 1605. godine, kapetan George Weymouth poveo je, u ime nekih trgovaca iz Engleske, ekspediciju u Sjevernu Ameriku, posebice danasnju Kanadu i Novu Englesku.
Misleci kako bi se njegovim klijentima sigurno dopalo vidjeti ponekog Indijanca, on ih je nekoliko na brod i utrpao. Tisquantum je jedan od njih bio.
U Engleskoj, gospodar Squantov, neki Sir Ferdinand Gorges, Indijanca je engleski naucio i potom ga uposlio kao vodica i tumaca kapetanima svojih brodova koji su plovili do americkih obala. Tako se, godine 1614, Squanto u Ameriku i vratio. Kapetan John Smith tada je na kartu i ucrtavao obalu Nove Engleske i svog zamjenika, Thomasa Hunta, odredio da s Indijancima trguje malo vise. Hunt je druge namjere imao – namamio je na brod, pod izlikom trgovine, nekih 20 Indijanaca, iz plemena Nauset i Patuxet, i onda ih oteo. Medju njima i Squanto se nasao, vjerojatno u ulozi prevoditelja, ali brod je vec plovio ka Malagi gdje je Hunt Indijance Spanjolcima kanio prodati, za 20 funti po glavi.
Huntu su racune pomrsili lokalni fratri kad su Indijance preuzeli kako bi ih sigurnog ropstva spasili, i usput krscanskoj vjeri poducili. S njima je Tisquantum zivio do 1618, a potom se ukrcao na jedan brod iz Bristola na putu za Newfoundland. Tamo ga je prepoznao neki drugi engleski kapetan kao nestalog slugu Sir Ferdinanda Gorgesa i Squanta odlucio gospodaru vratiti.
I opet je Squanto preko Atlantika krenuo. Ne na dugo, jer uskoro ce istim putem natrag ne bi li pomogao Englezima da obnove trgovinu s Indijancima, prekinute bas zbog one otmice kapetana Hunta. Kad je i ta “misija” za Squanta zavrsila, godina je bila 1619, bilo mu je dopusteno da se svom plemenu vrati. Ali od plemena nikoga, po povratku, nije zatekao - sve do jednoga kuga je odnijela, dvije godine ranije.
Jedini prezivjeli Patuxet, Squanto se jednom drugom plemenu pridruzio, jos uvijek pod poglavicom Massasoitom. Niti godinu kasnije, posredovat ce u mirovnom sporazumu izmedju engleskih kolonista i Wampanoag saveza. I jedna i druga strana cvrsto ce izjaviti da jedna drugoj nece nauditi, da ce u slucaju napada jedna drugoj u pomoc priteci.
Kad su se Indijanci, kasnije, povukli iz podrucja, Squanto je ostao zivjeti medju kolonistima. Medju njima je i umro, 1622, od velikih boginja. William Bradford, jedan od utemeljitelja kolonije u Plymouthu i vise od 30 godina njen guverner, inace Squantov bliski prijatelj, po Squantovoj je smrti i ovo napisao: “...bozjom providnoscu bio nam je poslan i za nas ucinio dobra iznad nasih ocekivanja...”
Od tog vremena, proslo je gotovo 400 godina. Niti jedan Thanksgiving ne moze proci bez spomena Squantovog imena, kao niti jedna povijesna knjiga. Ono sto je covjek po imenu Tisquantum, ili Squanto, prvim kolonistima dao, bili su novi nacini za Novi svijet. Jos nesto im je dao sto oni nisu imali - glas koji je razumijevanje mogao donijeti izmedju Indijanaca i novopridoslica.
No, vec djeca onih koji su darove prve zetve s Indijancima podijelili, s Indijancima su krvavi rat vodili. A oni koji su u Novi svijet potom krenuli, prema indijanskim su vjerama pokazivali istu netoleranciju na kakvu su u Evropi nailazile i njihove vlastite, manje popularne vjere. Da se Squanto nije nasao pri ruci onim prvima, tko zna kakav bi kraj i ova prica imala.
