Sljedeći tjedan u Pragu se održava summit NATO saveza, na kojem će – kako se očekuje - u članstvo biti primljeno sedam novih članica, država bivšeg komunističkog bloka. Početkom prosinca, održava se i summit Europske unije, na kojem će u članstvo te organizacije biti pozvane deset zemlja istočne, središnje i južne Europe.
Širenje zapadnih integracija na istok komentiraju uvodničari američkih dnevnika. Analiziraju se pozitivne strane ovog trenda ali se ukazaje i na nove izazove.
Christian Science Monitor o opasnosti 'država u raspadu'
NATO savez i Europska unija redefinirali su svoju misiju. “Vrijednosti slobodnog i otvorenog društva branit će se ne samo u državama članicama, već se odgovornost preuzima i na širem teritoriju – izvan država članica”, piše uvodničar Christian Science Monitora, dnevnika koji izlazi u Bostonu. Dodatnu motivaciju za brzo širenje NATO saveza pružio je 11. rujan, odnosno teroristički napadi na Ameriku. “Zajednička je obrana potrebna ne samo protiv terorista, već i protiv takozvanih ‘država u raspadu’, koje zbog svoje nestabilnosti predstavljaju globalnu prijetnju.”
Zbog toga je važno da NATO savez i Europska unija primaju nove članice. Naime, piše list iz Bostona, “za mlade demokracije iz bivšeg sovjetskog bloka članstvo u NATU i Europskoj uniji predstavlja važnu gospodarsku poveznicu sa svijetom, a ne samo vojno sigurnosni aranžman.”
“NATO savez ostaje u velikoj mjeri organizacija u razvoju. No njegovi su uspjesi očiti – NATO je stabilizirao Europu, zaustavio je širenje komunizma, spasio je Balkan od genocida. NATO savez raspolaže ogromnom vojnom snagom, no činjenica je da ta snaga mnogim zemljama, umjesto da ih straši, budi nadu u bolju budućnost” – piše uvodničar Christian Science Monitora.
Washington Post o "lekcijama iz Bosne i Hercegovine"
Međutim, bolja budućnost još uvijek je prilično neizvjesna kada je u pitanju mirovni angažman NATO saveza u Bosni i Hercegovini. Uvodničar dnevnika Washington Post analizira postignuća međunarodne zajednice, u svjetlu moguće koalicijske - a možda i isključivo američke - administracije Iraka, nakon pada sadašnjeg režima.
“Mir u Bosni i Hercegovini ovisi o nazočnosti 12 tisuća stranih vojnika. Funkcioniranje vlasti ovisi u velikoj mjeri o intervencijama jednog stranca, ‘visokog predstavnika’, koji ima gotovo diktatorske ovlasti. Što je najgore” – piše Washington Post – “na nedavnim izborima na vlast su se vratile neke od nacionalističkih stranaka, koje su zemlju prije deset godina odvele u rat.”
Bosna i Hercegovina nije više ‘država u raspadu’, kakva je bila tijekom devedesetih, ali je postala središte ilegalnog trgovanja ljudima, i dalje je utočište ratnih zločinaca, kao i ‘rupa bez dna’ kada je u pitanju zapadna pomoć i novac iz zapadnih vojnih proračuna. Lekcije iz Bosne – smatra uvodničar Washington Posta – trebaju se naučiti kako se ne bi ponovile u Iraku.
Jedna od glavnih lekcija glasi: demokracija, iskazana čestim održavanjem izbora, može usporiti političke i ekonomske reforme, umjesto da ih potiče. Glavni uspjesi u Bosni i Hercegovini – prekid rata, djelomičan povratak izbjeglica, izbacivanje ratnih zločinaca iz aparata vlasti – nisu rezultat demokratskog procesa već djelovanja visokog predstavnika, koji ima velike upravne ovlasti.
Daljnji napredak Bosne i Hercegovine ovisi o uvjetovanoj, a ne bezrezervnoj materijalnoj i novčanoj pomoći Zapada – što znači da lokalna javnost i lokalni političari sami moraju poduzeti korake koji će voditi napretku njihove zemlje. Prema tome, iako je demokracija konačni cilj, ona možda ne treba biti i početni korak. Sve to treba imati na umu kada se razmišlja o budućem angažmanu u Iraku, zemlji u kojoj će izgradnja demokracije predstavljati znatno veći izazov negoli što je to slučaj u Bosni“ – zaključuje uvodničar Washington Posta.