Linkovi

1969: All-Star White House Tribute to Duke Ellington (3/9/02) - 2002-09-03


Nakon 33 godine, njujorska je diskografska kuca Blue Note, u utorak izdala album s onog povijesnog koncerta, odrzanog u Bijeloj kuci, 1969. godine, u cast 70. rodjendana lokalnog sina, u Washingtonu rodjenog - Dukea Ellingtona.

Bio je Duke u Bijeloj kuci i prije, svirao za druge, za Eisenhowera, Kennedyja, Johnsona, ali te veceri – sviralo se njemu u cast, i to u kuci u kojoj mu je otac radio kao sluga, u administraciji predsjednika Hardinga. Te veceri, vise od stotinu znanih, iz svijeta politike i umjetnosti, okupilo se da bi stovanje iskazalo njemu, jednom od najvecih skladatelja 20. stoljeca.

A samo cetiri godine ranije, 1965, odbor za dodjeljivanje Pulitzerove nagrade izazvao je skandal kad je Ellingtona odbio. Duke? On je ovako reagirao:”Sudbina mi je doista naklonjena. Ona ne zeli da suvise slavan postanem dok sam jos - suvise mlad.”

Slavlje u Bijeloj kuci organizirao je, uz pomoc dvojice savjetnika Bijele kuce – Charlesa McWhortera i Leonarda Garmenta, Willis Conover, voditelj jazz-programa Glasa Amerike 40 godina. Medju glazbenicima koje je Conover za nastup okupio bili su – Clark Terry, Paul Desmond, Gerry Mulligan, J.J.Johnson, Jim Hall, Milt Hinton, Earl Hines, Billy Taylor, Dave Brubeck, Joe Williams. Medju gostima jos i Dizzy Gillespie i Benny Goodman i Mahalia Jackson i Richard Rodgers i cijeli niz drugih. Odbor za Pulitzerovu nagradu mozda nije znao Ellingtonov genij cijeniti, ali predsjednici i glazbeni uglednici jesu! Okruzen najboljima, Duke je ne samo proslavio svoj veliki rodjendan nego mu je jos, u njihovom drustvu, iz ruku predsjednika Nixona, bilo predato i najvece americko odlicje koje se urucuje civilima – Predsjednicka medalja za slobodu! Koncert je bio snimljen na kazetu, Conover ga je tako, svom visemilijunskom slusateljstvu u svijetu, i prenio na valovima Glasa Amerike, ali u samoj Americi, malo tko je uopce i znao za postojanje te kazete. Zahvaljujuci bivsem specijalnom savjetniku u Nixonovoj administraciji, Leonardu Garmentu, danas jednom od najistaknutijih washingtonskih odvjetnika, koji je nekad davno, 40-ih godina, bio i clan orkestra Woodyja Hermana, te producentu Billu Kirchneru, snimka tog povijesnog koncerta sada se konacno nasla i na albumu, za svakoga da je cuje….

U clanku koji je prosle nedjelje objavio u New York Timesu, Leonard Garment konacno odgovara na pitanje zasto su bile potrebne 33 godine. Svi koji su na koncertu nastupili, davno su Conoveru i Garmentu svoj pristanak za snimanje i prodaju albuma dali. Svi osim gitarista Jima Halla, ljutog protivnika rata u Vijetnamu. Hall nije htio da se Richardu Nixonu pripisuje bilo kakva zasluga. I cijeli je projekt stao. Onda je i Conover umro. Leonard Garment, medjutim, nije odustao. Konacno je i Jim Hall, za dobro prezivjelih glazbenika i povijesti glazbe, svoj pristanak dao. Pod uvjetom da se on nikako ne tumaci kao popustanje njegovog stava prema Nixonu.

Izdavanjem albuma “1969: All-Star White House Tribute to Duke Ellington,” sacuvan je trenutak u kojemu je jazz igrao sredisnju ulogu u zivotu Amerike i u njenim odnosima sa svijetom, pise u clanku Leonard Garment. I dodaje: Album sjedinjuje zivote dvojice autenticnih americkih junaka. Willisa Conovera i Dukea Ellingtona...U jednom ranijem razgovoru, Leonard Garment, dugogodisnji Conoverov prijatelj, rekao mi je da mu je najdraze sjecanje na Conovera upravo ono s koncerta u Bijeloj kuci.

Leonard Garment: Willis je bio u svom elementu, u moru srece, zahvaljujuci vlastitoj kreativnosti. Okupio je ljude za veliki glazbeni i povijesni dogadjaj…svojim je ocima vidio kako se cijela stvar materijalizira, znao je da se snima i da ce ostati, kao stalni dodatak, arhivu americke glazbene povijesti.

Medju gostima je te veceri bio i Dan Morgenstern, direktor Instituta za jazz pri Sveucilistu Rutgers, kriticar, jazz-povjesnicar, u ono vrijeme – glavni urednik casopisa DownBeat. U razgovoru na dan izdavanja albuma, iznio je nekoliko svojih uspomena s tog davnog koncerta:

Dan Morgenstern: “Bio je to izuzetan dogadjaj, jer i Bijela kuca je jedno izuzetno mjesto. Bez obzira na to sto su neki politicki osjecali prema njemu, Nixon je bio sjajan domacin, moram to reci….Kakav je to skup ljudi iz svijeta jazza bio! I svi su tako sretni bili. Zabava je trajala do sitnih sati, dugo jos nakon sto su se predsjednik Nixon i prva dama povukli. Osoblje Bijele kuce, a neki su tamo radili i vise od 20 godina, rekli su mi, kad sam s prijateljima odlazio, a bio sam medju zadnjima, moram priznati, da je to bila ne samo najbolja zabava koju su ikad vidjeli u Bijeloj kuci nego i – najduza. Jedan od najzabavnijih trenutaka veceri, rekao je, smijuci se slatko, Dan Morgenstern, bio je onaj kad je Ellington, primivsi odlicje od Richarda Nixona, predsjednika poljubio cetiri puta, dva puta u oba obraza. Nixon je bio vidno zbunjen, jedva se snasao, zasto cetiri puta?! Ali glazbenici, koji su znali za Ellingtonovu salu – cetiri poljupca, za sva cetiri obraza, silno su u tom trenutku uzivali! Vecer je bila nezaboravna iz tisucu razloga, rekao je na kraju razgovora Dan Morgenstern, a ponajvise zato sto je bila…

Dan Morgenstern: …potvrda vaznosti i velicine ne samo Ellingtona nego i jazza kao americke glazbe. Bio je to doista znacajan trenutak!

Sa 28 snimki na albumu “1969: All-Star White House Tribute to Duke Ellington,” sad svi imamo priliku u tom davnom trenutku uzivati...

XS
SM
MD
LG