Ime Roberta Gordona, novinara, pisca, filmskog snimatelja i muzikologa, poznato je mozda samo onima koji redovito citaju americke i britanske glazbene casopise i novine. I onima koji su procitali njegove dvije prethodne knjige – “It Came from Memphis,” knjigu o bogatim glazbenim tradicijama i drustvenoj povijesti autorovog grada - Memphisa, te onu pod naslovom “King On the Road”, o turnejama Elvisa Presleyja, od ruralnog Juga do neonskog – Las Vegasa. Ovih dana objavljena, Gordonova najnovija knjiga nosi naslov “Can’t Be Satisfied.” O zivotu je i vremenu legendarnog blues-glazbenika - Muddyja Watersa…
“Muddy Waters je bio bosonog kad je do njega doprla vijest da ga trazi neki bijelac. Bila je nedjelja, zadnji dan kolovoza, 1941. godine. Pamuk pahuljast i spreman, kakav ce biti jos mjesec dana, dok ne bude ubran. Muddy, koji je, poput drugih Crnaca, obradjivao komad tudje zemlje u Mississippiju, uzivao je u predahu. Uskoro ce, od zore do mraka, ubirati cvjetove pamuka.
Vijest je do Muddyja stigla prije bijelog covjeka. “Uh-oh! To je to,” pricao je kasnije Muddy, “saznase da whiskey pravim i prodajem.” Krenuo je ka neutralnom terenu, u ured upravitelja plantaze, daleko od kuce u kojoj je svoju pijacu krio. S bijelcem se tamo i susreo. “Kad sam ga vidio, rekao sam Yassuh?” A on meni:”Hej, hej, meni se ne moras obracati sa yassuh. NE ili DA bit ce sasvim dosta.” “Posvuda te trazim,” jos bijelac rece. “Zasto?” “Hocu da mi nesto odsviras. Gdje ti je gitara?” “Dolje, kod kuce.” “Idi, donesi je. Hocu da nesto odsviras za mene.”
Bijelcu je ime bilo Alan Lomax. Njemu je bilo 26 godina, Muddyju – 28. “Nisam ga od prve mogao ‘procitati,’ pricao je Muddy. ”Nisam znao je li mozda bio jedan od onih lukavih policajaca, sad meni za petama, ili je nekog, ali kakvog?, drugog vraga trazio….”
Slavni americki muzikolog Alan Lomax bio je prvi koji je Muddyja Watersa snimio, s bluesom od kojega je Robert Gordon sada naslov za svoju knjigu posudio - “Can’t Be Satisfied.”
Snimke koje je Lomax tada napravio, pojavit ce se kasnije na albumu “The Complete Plantation Recordings,” za arhiv Kongresne knjiznice, i taj ce lansirati, i svjetsku slavu donijeti, napolicaru iz Missisippija - McKinleyju Morganfieldu, milijunima ljubitelja bluesa i rocka poznatog kao Muddy Waters - izumitelj elektricnog bluesa.
Robert Gordon sjajnim detaljima, u knjizi “Can’t Be Satisfied,” opisuje zivot Muddyja Watersa – one tajanstvene, rane godine njegove karijere, i one kasnije, o kojima se vise zna – prilicno divlji i nesredjeni nacin zivota, od putovanja prasnjavim cestama americkog Juga, s oruzjem u krilu i whiskeyjem na dahu, do siromasnih, crnackih predgradja poslijeratnog Chicaga, njegovih studija i njegovih nocnih klubova, punih dima i mirisa znoja i privlacnih zena, do svjetskih pozornica i festivala s kojih ce njegov jedinstveni zvuk, njegov sirovi country-blues inspirirati cijelu generaciju mladih muzicara. Keith Richards, iz Rolling Stonesa, u predgovoru Gordonovoj knjizi, kaze:”Muddy nam je ne samo ime dao (“Rollin’ Stone”), vec je i nas zvuk oblikovao.”
No, Gordonov interes ide i dalje od zivota i karijere tog glazbenog diva, covjeka koji u osobnom zivotu svetac svakako nije bio, ali je u glazbi bio, i ostao, jedan od najutjecajnijih umjetnika; Gordona zanima i siri drustveni kontekst u kojemu je Muddy Waters svoja dostignuca ostvario:
Robert Gordon: Muddyjeva me je prica zanimala jer sam njome mogao ispricati i cijelu pricu bluesa. I mogao sam ispricati americku pricu druge polovice 20. stoljeca. U tom sam kontekstu i htio govoriti o Muddyju – pocetku njegova zivota na ruralnom Jugu, odlasku na industrijski Sjever, pocetku zivota u siromastvu i njegovom nastavku u slavi i znatnom obilju. Muddyjev je zivot slijedio tehnoloske promjene 20. stoljeca… Prica o njemu, prica je i o “presadjivanju” s Juga na Sjever, prica je i o “plugging-in” tehnologiji…. Zelio sam napisati knjigu koja nece biti privlacna samo ljubiteljima bluesa vec i svima onima koje zanima Amerika druge polovice 20. stoljeca.
Ako je suditi po kritikama, Robertu Gordonu to je i poslo za rukom. “Pricu o Muddyju, Gordon prica istom energijom koja je hranila Muddyjevu glazbu,” kazu oni. “Najbolja biografija o Muddyju do sada! Potrebe za boljom od Gordonove, nikad vise nece ni biti.”
Pet godina je Robertu Gordonu trebalo da materijal istrazi i knjigu napise. “Sam Muddy,” kaze Gordon, “bio je nepismen. Pisanih podataka o napolicarima nije bilo. Sve se usmeno prenosilo.
Dane i dane provodio sam u Delti, vozeci naokolo, trazeci ljude. Bilo je ljeto i vruce. Zaustavljao sam ih kraj ceste, nudio voznju i pitao ‘znaju li neke stare ljude, znaju li gdje zive?’ Cudno bi me gledali i pitali sto ce mi to. Trazim nekoga tko je znao mladog Watersa, odgovarao bih im. Sve je to tako zanimljivo bilo.”
Robert Gordon je uzduz i poprijeko Mississippi Deltom putovao. Na nacin vrlo slican muzikologu Alanu Lomaxu. “Koliko li su me puta uputili do mjesta za koja sam mislio ‘Boze, nije moguce da postoje, na karti ih sigurno nema,’ da bih iza neke okuke, u zabacenoj i nezamislivo zapustenoj, tamnoj i zagusljivoj, stambenoj prikolici, primjerice, naisao na copor djece pred TV-ekranom, koji je samo napola radio, i na njihovu majku, koju bi pitao ‘Ima li netko stariji u kuci?’… ‘Ima, ima,’ i iz mraka, na teskim nogama, izvela bi svoju majku, a ta bi odjednom zivnula i rekla ‘Muddy? Oca sam mu poznavala, na zabavi mi je svirao za Bozic, dvadeset i prve, druge i trece…’ Kojeg li otkrica, mislio sam. Kako sam sretan tada bio!”
Od vrata do vrata, od Delte do Chicaga, Robert Gordon je tako dosao i do Muddyjeve unuke, Cookie koja mu je mnogo toga iz Muddyjevog privatnog zivota otkrila – dobrog i loseg, jer uz njega je i odrasla. Robert Gordon kaze da je materijal za knjigu prilicno groznicavo, s osjecajem hitnosti, prikupljao.
Robert Gordon: Zato sto ta povijest nigdje nije bila dokumentirana. Morao sam pronaci one koji su je prozivjeli, a ti su vec u svojim 80-ima.Primjerice, Muddyjev rani gitarist u Chicagu, s kojim je toliko inovativnog postigao, Jimmy Rogers. Rekli su mi ‘cudljiv je i nerado daje intervjue’. Zajednicki me je prijatelj k njemu doveo; umjesto 15 minuta, kako sam ocekivao, proveo sam s njime dva i pol sata, pricajuci, uz bocu konjaka, o davnim danima. Koje li mi je on fenomenalne price ispricao! Vratio sam se kuci i mjesec dana kasnije saznao da boluje od raka. Umro je ni tri mjeseca poslije naseg susreta.”
Muddy Waters, sto on sve predstavlja?
Robert Gordon: Muddy predstavlja trijumf crnackog farmera, trijumf kulture tako tesko zapostavljane, ali tako pune umjetnosti i snage…Na glazbenoj razini, Muddy predstavlja promjenu stila, prijelaz na elektricni, urbani stil bluesa. Na drustvenoj, mislim, daje glas jednom usutkanom, tako dugo ignoriranom narodu. To je, smatram, najveci trijumf.”
Sto slijedi za Roberta Gordona?
Robert Gordon: Uz pisanje knjiga, bavim se i snimanjem dokumentarnih filmova. Pod istim naslovom – “Can’t Be Satisfied,” dokumentarac o Muddyju Watersu pocet ce s prikazivanjem za nekoliko mjeseci. A onda,” dodao je Robert Gordon, “nisam siguran, ali neka knjiga ce biti…ideja puno imam, ali ne mogu govoriti ni o cemu dok ne budem zasigurno znao.” Hoce li tema opet biti vezana uz glazbu? “Ni u to nisam jos siguran,” rekao je, “znam samo da me sve vise privlace razni povijesni aspekti i projekti u koje su oni ukljuceni. Ali zar nije glazba jedno sjajno sredstvo i za prenosenje povijesti?
Robert Gordon: “Apsolutno! Zato i mislim da ova knjiga, osim sto govori o bluesu, i o bluesu Muddyja Watersa, govori i povijest jedne velike, znacajne kulture,” rekao je na kraju razgovora Robert Gordon, pisac, novinar, filmski snimatelj i muzikolog iz Memphisa.
Knjigu Roberta Gordona “Can’t Be Satisfied: The Life and Times of Muddy Waters,” s predgovorom Keitha Richardsa, izdala je kuca Little, Brown and Company.
