Za desetke mladih iz Istočne Europe, šansa da preko ljeta rade kao spasioci na bazenima u Sjedinjenim Državama i zarade nešto novaca prije odlaska na fakultet u vlastitim zemljama, činila se kao san. Kompanija Palm Pools Corp., koja je ovog ljeta unajmila više od 80 mladih iz inozemstva na rad na stotinama bazena, na području Washingtona, obećala je smještaj, jeftini prijevoz do posla i najmanje 40 radnih sati tjedno za 7 dolara po satu.
Stvarnost se, međutim, pokazala drugačijom. Smještaj je značio po petero, šestero ljudi u jednoj spavaonici, odnosno njih petnaestak u trosobnom stanu; prijevoz je značio korištenje javnog prijevoza, ponekad po nekoliko sati do posla i isto toliko natrag; a, sigurnost posla je značila da je nekoliko desetaka bilo otpušteno već nakon par tjedana i prepušteno da si sami nađu neki drugi posao ili se odmah vrate kući.
Uposlenici koji se nađu u Sjedinjenim Državama na privremenim vizama kulturne razmjene, - kao što je slučaj s opisanim spasiocima na bazenima -, čine majušni dio radne snage u Americi. Oni su, međutim, zamjetni na radnim mjestima gdje postoji veliki obrt radne snage – hoteli, restorani, ljetne škole, bazeni i slično. Za kompanije kojima ljetna sezona donosi glavobolje s nedostatkom radne snage, uposlenici iz inozemstva su prava blagodet. Većinom, to isto misle i uposlenici, koji u tri mjeseca uspiju zaraditi više nego što u vlastitoj zemlji zarade u čitavoj godini.
Međutim, takvi su uposlenici, isto tako, lagane žrtve za iskorištavanje i loše tretiranje, kaže Rebecca Smith, direktorica odjela za imigraciju pri organizaciji National Employment Law Project. Oni si moraju sami platii put u Sjedinjene Države, a često njihovi platni čekovi ili kasne, ili se od njih oduzimaju dadžbine koje nikada nisu bile spomenute u radnim ugovorima.
Primjerice, spasiocima na bazenima kompanije Palm Pool mjesečno se od svakog platnog čeka oduzima po 20 dolara za kablovsku televiziju, premda ih je bilo po petnaestak u stanu, a kablovska pretplata po stanu košta četrdesetak dolara. Jeftini javni prijevoz ipak nije toliko jeftin ako se putuje po nekoliko zona dva puta dnevno – i tu se lagano nakupi po nekoliko stotina dolara troška. Neke kompanije naplaćuju od sezonskih stranih radnika dio troškova stanovanja, recimo po 200, ili 300 dolara mjesečno.
Sve skupa, naoko sjajna šansa se vrlo lako pretvori u nikakvu šansu. Kako je ovih dana ustanovio list Washington Post, istražujući uvjete pod kojima rade mladi sezonci iz Istočne Europe, mnogi od njih jedva će na kraju uspjeti biti na nuli, dakle povratiti trošak avionskih karata, a neki neće uspjeti niti to. Upitani bi li pristali na takve aranžmane da su znali unaprijed kako će to točno izgledati, svi su odgovorili odrečno. Na koncu konca, kažu, ipak su došli zaraditi novce, a ne kao turisti. Čak i u potonjem slučaju, put se ne bi isplatio jer malo toga uspijevaju posjetiti i doživjeti čisto turistički.