Političare bije glas da su u stanju učiniti sve samo da bi privukli glasače. Istina je, međutim, da su, mnogo puta, političari u stanju izdržati svašta ako to koristi tim njihovim glasačima. Jedan od najboljih primjera za ovaj potonji slučaj je gradonačelnik grada Goshena, u saveznoj državi Indijani, Allan Kauffman. Kako bi sakupio financijska sredstva za lokalni klub izviđača, on se doslovce dao nogom udarati u dio tijela na kojemu obični smrtnici najčešće samo sjede, ali, isto tako, priželjkuju da nekima omraženima priušte takav udarac.
Priča, koja je zbog svoje neuobičajenosti, dobila publicitet u najvećim američkim medijima, počela je, - kao što i priliči politici! -, kao međustranačka zadjevica. Jedna istaknuta republikanska aktivistica u Goshenu, ljutita na gradonačelnika demokrata, izjavila je kako bi platila i stotinu dolara samo da ga može udariti nogom u pozadinu. Gospodin Kauffman, čuvši to, odmah je prilici dao pozitivni smisao. U krajnjoj liniji, kako je rekao, u današnja vremena, ljudi su u stanju jesti žive kukce samo da bi se našli na televiziji, pa, onda, valjda, može on izdržati udarac nogom u dio tijela, u kojemu najviše pati ponos, ako to služi dobroj svrsi.
A dobra svrha je lokalni Klub dječaka i djevojčica, okupljalište lokalnih tinejđera, koje, kao i svaka slična ustanova, pati od kroničnog nedostatka novca za normalan rad. Uglavnom, gospodin Kauffman je putem lokalnih medija pozvao sve zainteresirane da sudjeluju u dražbi na kojoj će glavni predmet nadmetanja biti šansa da se gradonačelniku na najizravniji način iskaže neslaganje s njegovom politikom.
Rečeno, učinjeno! Dražba je kao početni ulog postavila stotinu dolara, a nakon toga se razvilo šivahno nadmetanje, zamalo kao u dražbovaonici Christie's. Kad je sve bilo gotovo, Klub dječaka i djevojčica Goshena na svom je računu imao nekoliko tisuća dolara, a gradonačelnik je prošao vrlo blago: izvorna ponuđačica, - koja bi, vjerojatno dala najjači udarac -, odustala je, naime, nakon tisuću dolara. Dobitnik na dražbi bio je negdašnji poslovni partner Allana Kauffmana, čiji je udarac bio prilično blag, s obzirom da su im poslovni odnosi, očito, ostali u dobroj uspomeni.
A, kad smo već kod teme «što sve ljudi rade u korist vrijednog cilja», vrijedi spomenuti i 31-godišnju spisateljicu iz Colorada, Jodi Jill. Nakon višegodišnjeg aktivnog angažmana u opismenjavanju i širenju ljubavi ka pisanoj riječi među svojim sunarodnjacima, Jodi Jill je preko interneta započela jednu od zasigurno najneobičnijih kampanja u korist literature. U svom proglasu, ona obećava da će, ukoliko se 50 tisuća ljudi obveže i pročita svaki jednu knjigu, ona će javno pojesti, - list po list -, jedno džepno izdanje neke knjige.
Za sada se već više od 10 tisuća ljudi upisalo na njezinom web sajtu, - adresa EATABOOK.COM -, obećavši da će pročitati po jednu knjigu. Mnogi joj šalju i poruke, bilo ohrabrenja, bilo prijedloge o tome koju knjigu treba pojesti kada dođe do tog željno očekivanog trenutka. Kako kaže Jodi Jill, nekoliko desetaka prijedloga nudilo joj je, kao najizazovniji literarni menu, Tolstojev «Rat i mir», koji bi joj pružio 1,456 stranica gurmanskog užitka, pod uvjetom da za gozbu koristi verziju koju je objavila izdavačka kuća Random House.
Jodi Jill kaže da je čitav svoj odrasli život posvetila tome da u ljudima pobudi ljubav ka knjizi, tako da će lako podnijeti i da od same sebe pravi spektakl, ako to bude polučilo rezultate. Dapače, s radošću će, - i to doslovce -, progutati javno i vlastite riječi, barem one koje su otisnute na papiru.