Mnogo prije nego što su ekstremni sportovi ušli u modu, jedan je mali gradić na Aljasci već održavao svojevrsno alpinističko natjecanje koje je podjednako testiralo izdržljivost i mišića, i srca, a i leđa.
Gotovo čitavo stoljeće, svakog 4. srpnja, - dakle, na praznik Dan neovisnosti -, gradić Seward je domaćin utrke "Mount Marathon Race", nazvane po jednoj od vječnim snijegom pokrivenih, stjenovitih planina koje okružuju ovaj lučki gradić na obali Tihog oceana. Domaćini kažu da je to druga najstarija utrka u Sjedinjenim Državama, nakon bostonskog maratona.
Međutim, da ne bude zabune, ova trka uopće nije maraton; tako se samo zove planina po kojoj se natjecatelji utrkuju. Štoviše, priličan dio od šest kilometara, koliko je ukupno duga utrka, uopće se ne može protrčati. Naime, nakon sprinta do podnožja Mount Marathon, natjecatelji se uspinju gotovo vertikalnim liticama, samo da bi se s njihove druge strane spuštali po isto tako strmoj padini i ponovo penjali po stijenju i ledu.
Kako kaže višegodišnja pobjednica u ženskoj konkurenciji, Nina Kemppel, iz Anchoragea, to je "40 minuta apsolutnog bola i agonije uspinjanja, nakon čega i spuštanje izgleda potpuno neizvedivo: noge se od umora tresu, oči su zaslijepljene suzama i jedva se uspijevaju fokusirati na mjesto kuda bi se noge trebale pokrenuti."
Sam Seward tog natjecateljskog i svečanog četvrtog srpnja izgleda kao tako tipični praznički mali grad, da bi ga se moglo staviti na svaku razglednicu Amerike: kuće su male i živopisne, okružene bijelim drvenim ogradama i cvijećem; ulice su zatvorene za promet i prepune kioska u kojima se prodaju verzije brze hrane a'la Aljaska - primjerice, taco od pacifičkih riba! -, brošure o zaštiti prirode, turistički prospekti, i slično.
Međutim, ono što u Seward na taj praznik dovodi deset puta više posjetitelja nego što ima stanovnika u gradu, - a ima ih oko dvije i pol tisuće! -, jest Mount Marathon Race. Kao organizirano natjecanje, odvija se od 1915. godine, ali, prema domaćem predanju, utrka je počela kao oklada u lokalnom pubu, 1909. godine - jedan se gost okladio s drugim da će se uspjeti popeti do vrha tisuću metara visoke planine i vratiti natrag u sat vremena. Trebalo mu je ipak dvije minute više!
Zbog teškog terena, utrka je podijeljena u tri odvojene kategorije - muškarci, žene i djeca. U svakoj od kategorija može nastupiti najviše 300 natjecatelja. Upravo zato, mnogima je gotovo teže uopće se naći među natjecateljima, nego nakon toga i protrčati utrku. Izbor natjecatelja provodi se prilično jednostavno: veterani utrke prijave se već u veljači, a preostala mjesta dodjeljuju se lutrijom u ožujku.
Većina od onih koji se ne uspiju naći među natjecateljima, nađe se u srpnju u Sewardu kao - gledatelji! Sve skupa, kad se sve zbroji, na Aljasci postoji samo jedan sportski događaj koji je popularniji i privlači više gledatelja - trka saonicama na pseću vuču Iditarod.